S brda na brdo; Zagreb tak imam te rad

To: Olja Savičević Ivančević
Subject: S brda na brdo; Zagreb tak imam te rad

Prijateljice draga,

koliko je prošlo, a da se nismo čule na ovaj način? Sjećam se da smo se odjavile sredinom ljeta, poželjele jedna drugoj da dodirujemo svilene riblje peraje dok plivamo, neumjerenost u smokvama i lubenicama, nekoliko sjajnih romana, bezbrižnost, slobodu i tirkizno more. Ponešto od toga se i dogodilo, što bi rekla naša kolegica Dušica – neću sad u sitna crevca – jer ponešto ostaje za ljeta pred nama, ali najvažnija činjenica ovoga rujna jest da si se ti, prijateljice draga, spakirala i doselila u Zagreb. Stoga, koristim priliku da ovu našu kolumnu samo za ovaj put svečano preimenujem u S brda na brdo jer ipak smo fizički bliže pa da što manje varamo čitatelje. I, iako mi do tebe sad treba svega pola sata bez onih gigantskih krofni kod Macole, pisanje ovih naših pisama sasvim je druga potreba za koju mi se čini da nema veze s fizičkom udaljenosti ili blizinom. Ima s bliskošću. Pa da onda kažem, ostajemo u istoj ili sasvim sličnoj formi, a možemo povremeno uvesti i neku podrubriku tipa: s grada na selo, s ljubavlju iz provincije, pozdrav ladanjskoj kući ili tako nešto slično jer ipak nismo vrata do vrata.

E sad, kad smo riješile formalnosti, zapravo koristim priliku da ti poželim najtopliju dobrodošlicu u grad koji nije baš sasvim moj, ali iskreno jedini s kojim sam se saživjela na čudan način, koji mi je, od prvog susreta kada je bio stran, velik i neželjen, kroz godine, proljeća, ljude, zagrljaje, noći, sasvim neprimjetno postao blizak i moj. Dobro, ima još štošta što mu privatno zamjeram, ali ne bih ti kvarila doživljaj, ovaj početak treba biti romantičan, kao i svaki početak, a grad ionako čine ljudi kao što se pokazalo toliko puta do sada.

Međutim, mimo tih ljudi, želim ti dobrodošlicu na nekoliko mojih mjesta gdje se, ajde da i to jednom izgovorim, ćutim kakti Zagrepčankom. Pa kao prvo, dobrodošla na kave u Booksu, svojevrsni kulturnjački Kafić Uzdravlje, iz koje imam člansku iskaznicu s dvoznamenkastim brojem i bez koje ne mogu zamisliti svoj život u Zagrebu. Od prvih čitanja, toliko dragih ljudi koje sam ondje upoznala, onog Grge ispred nje, kojeg bi po Dušičinoj ideji trebalo tapecirati koliko se djeca po njemu penju, a kad bolje razmislim, i moji su mu na glavi odrasli.

Zatim Maksimir, nešto kao čarobna šuma u kojoj se možeš ljubiti, disati, trčati, svađati, a da te nitko ne čuje, ležati na travi, osjećati se da pripadaš i gradu i prirodi istovremeno, što mene jedino čini potpunom. Pa onda Cvjetni trg, koliko susreta. Danijel Dragojević je ispisao najljepše rečenice o prostoru u knjizi koja nosi ime tog trga pa ne mogu bolje od toga. Istina, onaj nesretnik u skupom odijelu koji nekažnjeno unesrećuje ljude dok se samo kreće svijetom mu je preobrazio lice, ali Preradović je još uvijek tamo, i one cvjećarne u bajtama, i kolica s kokicama, i golubovi, i toliko zagrljaja, cupkanja, iščekivanja, napregnutog gledanja u gomilu, sva ta energija, to je Cvjetni. Za noć, jer bit će ih sad još više, onih zajedničkih, tu su Močvara koja ponekad baš jeste začarana pa Tvornica, kad se vratimo na koncerte, pa svi oni lijepi otvoreni prostori oko Gornjeg grada puni muzike. Teslina... sad moram stati, počinjem shvaćati da mi se otvara grad, da bi se ovo moglo pretvoriti u esej, u neki moj povratak doma, u želju da te što ljepše tu dočekam. Uglavnom, ostalo ću ti objasniti na kolačima u Amelie, a zašto baš tamo, to ti ne moram posebno objašnjavati. Drago mi je što si tu u našem novom zajedničkom gradu, i samo da još dodam, na Dolcu sam kupila odlične smokve, nemaš brige.

No, u isto vrijeme teče i stvarna stvarnost, dok ti pišem retke dobrodošlice u formi mojih intimnih toponima, korona još uvijek upravlja našim životima, mijenja navike, lica grada i njegovih prostora, otežava nam život, baš svima, osim njima.

Ne znam, nisam te stigla pitati, jesi li možda dobila još koje pismo dobrodošlice osim ovoga, sad kad si i ti Zagrepčanka, a preko svoga P.? Naime, pisao nam je svima dobri gradonačelnik, iskoristivši našu djecu prvog dana škole (barem ovu veću) pa im je uz knjige tutnuo i pismo za roditelje. To je, naravno, samo u formi pisma, a zapravo se radi o predizbornom letku u kojem, želeći sretan početak školske godine nabraja koliko je školskih knjiga kupio otkad stoluje, koliko masaka, koliko pribora, i obećava kako će to raditi zauvijek. Jer zauvijek će i biti gradonačelnik. U formi dobrodošlice, još važnije, odabrao je takav ton kao da je sve to napravio od vlastitih para, činom milosrđa dobrostivog prosvjetitelja, a iz pisma se vidi i koliko visoko vrednuje obrazovanje i potiče izvrsnost Između ostalog kune se u "poštivanje ljudskog dostojanstva, slobode, jednakosti i temeljnih ljudskih prava, solidarnosti, zajedništva i socijalne osjetljivosti i sigurnosti" te sve nabrojano smatra temeljnim vrijednostima koje promiče i živi. Dobrodošla u Zagreb! Uz taj plaćeni oglas spomenut ću samo to da nije prošlo ni par mjeseci otkako smo u informativnim emisijama čuli  gradonačelnika kako urla na svoje zaposlenike i zahtjeva da se izmisle radna mjesta za neko matoro dijete iz njegove familije. Najgore psovke i ucjene, besramna korupcija, direktno uništavanje grada i građana, ljudskog dostojanstva, slobode, temeljnih ljudskih prava, solidarnosti, zajedništva, socijalne osjetljivosti i sigurnosti.

Nema nam druge, draga moja prijateljice, sad kad si tu da udružimo snage i mijenjamo lice grada. Nije to ništa posebno teško ni strano, zamisliš samo da je Kerum, ista stvar, a ti pišeš i živiš kao dosad, i svime što radiš osvajaš komadić po komadić prostora. To sam ti još htjela reći, zato mi je drago da si tu, još jednom, grad čine njegovi ljudi, a Zagrebu se ovog puta posrećilo.

Vidimo se na Cvjetnom...
Tvoja I.

To: Ivana Bodrožić
Subject: S brda na brdo; Zagreb tak imam te rad

Draga Ivana,

Pišem ti dok se Zagreb polako budi, što odlično vidim sa svoga prozora koji s desne strane virka na glavni trg. Zastave, državne, ali i duginih boja, miruju, nema vjetra, prolazi tramvaj pa nekoliko romobila, rosa se još nije digla s popločane Vlaške, a ja sam kao i svako jutro jedva dočekala šest  – na verandi na kojoj pišem već je friško.

Ovdje gdje sam s mojima privremeno, dok ne sredimo svoj stan, u kućici u kojoj je osnovana izdavačka kuća Jesenski i Turk i u kojoj je nekad bilo sjedište iste, ta me dva gospona gledaju s kantunala (nahtkasla, da budem geografski precizna) srasli u skulpturici i katkad su neobično nalik na Behemota i Azazella jer tako se nekako ovih dana i osjećam – kao u pop up slikovnici za odrasle ljude iz koje iskaču vozila, drveće, zgrade i prilike. Između Dolca i hipsterskih lokala živim običan život u turističkoj zoni koja je ispražnjena zbog pandemije, ali daleko od toga da je prazna: trka do stana s druge strane Ribnjaka, pregovori s majstorima, pokušaji da se novi dom osposobi za život prije ozbiljnije jeseni, pa trk do sinove škole na Jabukovcu jer je ona matična stradala u potresu, do trgovine po namirnice ili na tržnicu, do perionice rublja u Mesničkoj... Ako se izuzme vožnja u Dubravu, gdje sam jučer u stanici za tehnički pregled splitske tablice zamijenila za zagrebačke, hodam neprestano, probila sam naše španjolske rekorde na aplikaciji za brojanje koraka; hodam kroz tunel Grič, kroz šumu na Tuškancu kad idem po malog, gore-dolje preko Ilice, kroz svaku uličicu u kvartu, zavirujem u dućane i radnje, čekam u redu ispred banke, Policijske uprave, Narodnih novina, to moram, a one koordinate koje sam nekad ucrtala na mapu širokim potezima česte zagrebačke gošće, sad se usitnjavaju do detalja, produbljene. I tako ta mapa postaje moj dlan iz kojeg ne čitam budućnost, ali je ipak držim u šaci. (Znam, mora da zvuči ludo izjaviti takvo što danas.)

Doba je u kojem se ljudi ponašaju i kreću kao vlastite sjene i kao sjene prolaze kroz neobičan, izvana gledano prelijep svakodnevni život. I taj je nesrazmjer negdje zadivljujući, negdje zastrašujući. Onima koje srećem opipavam bilo, gurkajući ih blago prema rubu razgovora, tamo gdje mi se moraju pokazati jer među sjenama tražim žive, krvave ispod kože, samo takvi su me zanimali i otprije.

Ono što sam trebala reći na početku, ali nisam jer ljepše sjeda na ovom mjestu – hvala ti na dobrodošlici, prijateljice. Kao što si rekla, kao što smo toliko puta ponovile, grad su ljudi. I ti si moj grad, svi vi zbog kojih sam došla. (Dalmoši dođoše dva po dva, jedan si ti drugi sam ja, napisao je zna se, I.S. u pjesmi Zagabria rediviva). 

Sad kad sam ovdje, svi sa mnom imaju neki plan, što me uzbuđuje i veseli, ali još ne stignem puno planirati, jer savijam gnijezdo, premještam palete, učvršćujem konstrukcije i sl. Dobro poznajem Zagreb, znam gdje sam došla i zašto sam ga birala, i lijepo što si u pismu bila naklonjena gradu, što me, naposljetku, puštaš da se sama zaljubim i, ako baš moram, odljubim, jer drugačije ionako ne ide.

Nekidan sam srela divnog pisca Semezdina, koji mi je prišao otvoreno i srdačno kako već prilaze takvi fini i slobodni duhovi, i pričala sam s njim o našim izgubljenim gradovima, Sarajevu i Splitu, ali i o Zagrebu i zašto je, unatoč svemu, dobro (svakako bolje) u ovom trenutku biti ovdje. Rekao mi je jednu neočekivanu rečenicu koju vrtim po glavi: Ti si sada u miru sa svijetom. Ili je ipak rekao: Ti si sada u miru sa sobom. (Tako je iščitao moje zadnje pjesme.) I sad se pitam jesam li u miru sa sobom ili sa svijetom, kao da to nije isto. Pomalo sam u miru, pomalo sam u nemiru, jebi ga. Ipak, u pravu je, na onom mjestu s kojeg pišem je mir.

Na Trgu sam srela Karakaša na biciklu i prozborili smo o Zagrebu i Splitu, o cijenama književnih nastupa i ima li sve to smisla pa o Hrvatima i Srbima, jer takav je običaj; ispred Krole na rakiji trevim Tomaša i Srđana, u Tkalčićevoj Mariju A. koja je dovršila roman i koju sam, u to ime, uslikala pored imenjakinje Zagorke; u knjižari razgovaram s Monikom i ona me na prepad pita treba li spašavati gradove, treba, treba od gradonačelnika, slažemo se; a s Chloè sam se koliko god ti bilo smiješno, vozila u uspinjači, mi možemo, mi smo pomalo strankinje (gore na Štrosu komarci su nam izgrizli gležnjeve); ispred slastičarne Amelie, vukući sinovu školsku torbu, trčeći za njim, srela sam tebe...

Pola antologije u parstotinjak metara. I onda pišu po zidovima: Fali pjesnika! Ne fali čak ni poezije! Buljan i glumice, glumci donose naše pjesme ispred HNK i to je toliko potrebno i dobro da me strah da će prestati.

Ipak, u zadnje vrijeme volim vidjeti grafite koji repliciraju: Fali zidara! Jer su precizni i istiniti. Zagrebu fali neimara, graditelja, meštara i majstorica, grad se osipa. A dobit nekog da ti popravi stan, to se u zlatnim ciglama mjeri. Majstori i njihove majstorije, marifetluci – meni je, eto, ispalo povoljnije da mi dolaze iz Splita. Još uvijek mi je tamo logistika, baza, cipele. A gdje mi je glava? Glava mi je u Zagrebu, ujutro, nakon podrhtavanja tla – u apoteci. Ne zbog potresa, zbog mojih napuklina, otvori ih poneka nesigurnost, unutrašnje drhtanje i pomaknu se ploče. Kroz tu pukotinu ponekad izađem van i ne znam se dugo vratiti kući. Apotekarica mi veli da je majka svih strahova strah od promjene i nudi mi nešto za stres. Ne, ne, hoću samo taj magneziji za noć, da mi se u snu mišići opuste, kažem. A i srce je mišić. Nikad ne uzimam ništa, kažem joj, da je gurnem u razgovor, osim što ponekad trgnem piće u društvu, da je po meni vi farmaceuti biste propali. (U glavi mislim: svećenici na kokainu, pjesnikinje na magneziju, svijet je već propao.)

"Ha – kako to?" pita apotekarica. Pa tako, kažem, pišem i onda u pisanju uskladim stvari. "To vam je su-per", kaže ona kao da smo stare znanice, a ne dvije žene pod maskama – i pokloni mi neki probiotik.

Dotepenka sam (kako slatko), ali na svim šalterima na kojima sam mijenjala dokumente ili kad čuju ovaj izraziti "splitski" naglasak, gledaju me kao da im se ukazalo Jadransko more glavom. Oni to ne razumiju, kažu, oni bi živjeli dolje, sam tak.

Na miru sam sa sobom, svijetom, mantram ono što mi je rekao pisac. A to što mi sada ne da spavati je grad, drhtimo skupa, osjećam mu pukotine, one su mjesta kroz koja u njega želim ući – i ostati. Ovo ne izgovaram, to čuvam za naše pismo jer pismo nekad može što ne može razgovor. Razgovor je prisniji i ne bih ga mijenjala ni za jednu drugu formu komunikacije, ali pismo je uvijek intimnije kao da mora premostiti fizičku udaljenost pa je tako napismeno i lakše reći i zauvijek ostaje:

Lijepo te imati u susjedstvu, draga prijateljice,
Tvoja Olja

Foto: Mario Fajt, flickr.