Literarna reportaža: književne influenserice na tajnom zadatku

Pustolovke pred vratima

Prije nekoliko dana, na povratku iz Varaždina, u veselom društvu koje se natiskalo u automobil, usput se spomene afera Janaf, na što se ja u samoobrani automatski isključujem i gledam u svjetla i putokaze, sve dok naša zaštićena svjedokinja pjesnikinja i konobarica S.K. u razgovoru ne spomene kako ima popriličan broj tih neobičnih klubova čemu je imala priliku svjedočiti u svom višegodišnjem stažu u Zagrebu pa tako postoji i jedan u sklopu naše najveće knjižnice, a zove se Book caffe. I eto, dodaje, kakva šteta, zove se Book caffe, a ima veze s knjigama koliko i polusvijet u odijelima koji tamo, uz običan random narod, redovito izlazi. Često, kaže, svrati i gradonačelnik Bandić. Na izrečeno sam prestala kunjati naslonjena na prozor i naćulila uši, a Ivana je, pored mene, čizmicom stisla papučicu gasa do kraja i ubacila u petu.

„Šta kažeš, da svratimo i ponudimo im neki dobar književni program, ako tamo zalazi i gradonačelnik, grad bi vjerojatno imao sluha", pitam Ivanu i već sljedeći tren se pokajem.

„Idemo!" kaže ona totalno ozbiljno. „Idemo u srijedu, moramo to ispitati. Ja ću ih pitati za program, ne brini. Meni to nije nikakav problem! Jedva čekam!" 

Mogla sam znat da njoj nije problem... 

Kaj god, rekli bi kod nas u Zagrebu, srijeda je i eto nas na tajnom zadatku; ja u sakou, ona u mantilu, obje s tamnim naočalama. Dan je vedar, ispred knjižnice skakuću fontane i prilično je jasno da se Bandić tamo dolazi diviti svojim vodoskocima. A pri pogledu na klijentelu, moj ionako upitan entuzijazam kopni. Ipak, lagala bih kad bih rekla da me ne zabavlja sve to. Briga me, mislim se, neka ih Ivana pita za program, ja ću šutit i stajat iza nje kao onaj drugi iz Pet Shop Boysa.

A kako stvarnost, u ovim krajevima, ima običaj pretjerati, ni ovaj put nije omanula – prije nego što smo zakoračile u klub, s ceste nam se javi novinarka koja je zadnjih godina postala simbol borbe protiv raznih mufljuza, afera i korupcije; vraća se sa suda, netko je tužio za klevetu, a ona nema love za odvjetnika. No, ne izgleda pretjerano zabrinuto zbog toga, više kao ratnica iz Mad Maxa, netko tko već odavno zna da je borba permanenta kao i svakodnevni ručak... Je li to upozorenje, znak sudbine?! Možda, ali Ivana i ja taj znak ignoriramo, prolazimo preko štekata i ulazimo kroz vrata književnog kluba na kojima piše da ovdje čuva Klemm Security. Samo da Ivani ne padne na pamet da se vežemo za plinske boce dok ne prihvate naš književni program...

Velika očekivanja

Da se razumijemo, nisam ja neka kamikaza koja bi baš bez razmišljanja stradala za književnost, ali nisam ni daleko, a osim toga, istina je, volim dobru pustolovinu, a posebno s prijateljima za koje znaš da će ti čuvati leđa. Tako smo se Olja i ja, ona iza mojih leđa, incognito ušuljale u unutrašnjost glasovitog Book caffea. Po nekoj mojoj procjeni, ako je knjižnica hram knjige kao takve i to još sveučilišne, onda bi kafić u sklopu te institucije, a koji u svom imenu ima knjigu na engleskom trebao biti nešto kao relaksirani hram za mlade. Da im se, kako je to danas popularno, knjige približe na zabavan i opušten način. Jer sve mora biti zabavno, inače je smrtno dosadno, a ako je smrtno dosadno, onda se ne može niti prodati. Pa nećemo valjda, a i ne moramo, mi biti zadnje okamine koje će skapati pod kotačem vremena. Ljetos sam primjerice vidjela reklamu za Apoksiomena, onog pravog, što su ga nakon dvije tisuće godina izvadili iz mora i sad ima svoj muzej na Lošinju. Na toj reklami skupina mladih ljudi ga je okružila, upiru prstom u njega i valjaju se od smijeha, tako da sam kip bude privlačniji. Sam za sebe on je flat, običan kip. E sad, da li mu se razgaljeni mladi ljudi smiju i rugaju stoga što je pod morem proveo toliko dugo, upiru prstom i kao da viču, ma ne seeeri, dvije tisuće godina, ili nešto slično, nije poznato, samo je jasno da je zabavno.

Eto, makar to bih očekivala od Book caffea, ako ništa drugo. Pa da se Olja i ja nekako, uz njihovu pomoć realiziramo kao influenserice, probijemo do Tik Toka pa proguramo tamo i Anku Žagar, i Karakaša, bilo bi to dobro za sve nas. Međutim, ono što nas je dočekalo dok smo se, držeći za rukave sakoa i mantila, prikradale polici, bio je beyond reasonable s elementima horora. Naime, iako je interijer bio vrlo prostran i u čak dva zida imao integrirane police, vibra je bila vrlo začudna. Prvo, kad se približite policama, izbor djela, kao i favoriziranje određenih autora, nemalo zgužva mozak. U tom jednom zidu izbrojali smo četrdesetak primjeraka domaćeg suvremenog autora Ksavera Šandora Đalskog, i to iste knjige, zatim desetak Česlava Miloša u celofanu i jednu popularnu književnicu Veru Čudinu. Na drugom zidu, izbor je bio nešto raznovrsniji, također ima dosta Đalskog, ali i jedan intrigantniji naslov stanovite Barbare Nešto za koju nismo nikad čule, a sigurno ni ona za nas. Uspaljene ložnice, tako se zvao roman. Bilo mi je nelagodno maznuti tu knjigu, a Olja se pravila da je uopće ne zanima te je gledala natpise na zidovima koji su veličali književnost. Brzo smo izašle van.

Razuman uzmak, bolja polovica hrabrosti

Po izlasku, blago uznemirene, sjedamo na štekat, naručujemo po kavu i pelinkovac da nas malo osokoli nakon mrkih pogleda kojima smo se maloprije pomalo nesmotreno izložile. Primjećujem blago kolebanje na Ivaninom licu, a to nije čest slučaj!

„Što ćemo s programom?" pitam.

„Da ga izložimo onima unutra?! Mene sad malo strah."

„I mene... Ali možda da im predložimo nešto još neviđeno na književnoj sceni, ono gostovanje pjesnikinje Anke Žagar kako smo planirale ili barem guljenje folija sa nesritnog Česlava Miloša."

„Da, svakako poeziju. Što hermetičniju... A da pitam konobaricu. Održavate li vi ovdje ponekad kakav književni program? Zovete se Book caffe, eto tu pri knjižnici pa, mislile smo, možda organizirate neke književne soareje povremeno?"

Konobarica u košulji na kojoj piše Book caffe pogleda nas kao da smo pale s NSK-a, kratko procijedi: „Nee", i odgiba s tacnom na drugi kraj štekata među majstore u modrim trlišima.

„Čuj, mislim da nema smisla inzistirati", predala se Ivana.

„Onda, šta, nećemo je pitati jesu li, s obzirom da nemaju ništa tog tipa, možda zainteresirani za naš prijedlog književnog programa?!" sad se već smijem.

„Ništa od naše karijere književnih influenserica."

„Do kraja života bit ćemo obične dosadne spisateljice."

„Nikad nam nitko neće dati ništa besplatno, čak ni kavu i pelinkovac."

„Pitanje je hoćemo li uopće imati za kavu i pelinkovac."

„Samo luzerice danas čitaju i pišu, uspješne žene iz svijeta književnosti slikaju se pored bazena u pareu boje knjige ili barem sa sukladnom šalicom."

„Ipak, samo da smo dobile šansu, bio to odličan klupski program. Mogle bi ga nazvati prema Stipanićevoj knjizi Odlično je baviti se..."

U tom trenutku jedan od džekova iz unutrašnjosti lokala prođe otvoreno nas odmjeravajući.

Sviđamo li mu se, možda? Ili, vjerojatnije, uopće ne? Upitnici su ostali visjeti u zraku.

Idiot

Kad se onaj badža udaljio, moram reći, tek tad mi se omilila ekipa koju sam dotad prezrivo gledala na drugom kraju terase. Skupina momaka majstora koji ondje prave pauzu, ubijaju vrijeme, ne zanima ih ni knjižnica, vjerojatno nisu ni skontali da sjede u Booku, a na radnim kombinezonima tek tad vidim da je riječ o fimi iz Vukovara, valjda zato jer ”fali zidara”. Ljudi se bore za život, za posao, briga ih za knjige i književne programe. Više ni ovi što promoviraju hranu i zabranu pobačaja u istom nastupu ne mogu dobiti besplatan ručak, a kakvom pelinkovcu da se mi onda nadamo? Moja inicijalna ideja bila je da pokušamo nešto slično kao Doris i na kraju dobijemo dvije stranice u Jutarnjem i 55 minuta kod Željke Markić. Dakle, idemo skupa po lokalima koji su izvršili kulturnu i književnu aproprijaciju te u svojim nazivima imaju knjige, Hemingwaya i tako to, pa im nudimo da posebno za njih kreiramo književne večeri, radionice, nastupe pisaca, a zauzvrat imamo besplatnu kavu i pelinkovac. Izgleda da nas ne trebaju niti toliko, to jest, oni ni ne znaju da nas ne trebaju, što bi se kod Zeptera zvalo duplo dno.

Tako ću, s ovog našeg malog eksperimenta, svojevrsne reportaže s mjesta događaja uz pitanja koja su ostala visjeti u zraku, ponijeti gorak okus štrukanog pelina i mrke pogleda tipusa iz razno raznih klubova. Također, ponijet ću i onu nerazumljivu rečenicu koja se masnim slovima otisnuta kočoperi na zidu Book caffea, a glasi: KNJIGE SU KARIJERA CIVILIZACIJE. Eto, čak su se i u taj jeftin pokušaj romantiziranja knjiga  ugurali kapitalizam i karijerizam. Olja, uglavnom optimističnija i mudrija od mene, kaže da je to sigurno neki loš prijevod nečije mudre sentence, ja tvrdim da je to baš tako, a u isto vrijeme, molim Ivanu D. iz jedinog autentičnog književnog kluba u Zagrebu kojemu je još stalo do knjiga da organizira nagradnu igru: za onoga tko bude imao najbolju interpretaciju ove začudne i jezive rečenice o knjigama iz Book caffea, osobno ću se vratiti tamo u skute Nacionalne sveučilišne knjižnice i ukrasti njemu ili njoj za poklon Uspaljene ložnice. U inat Šandoru i u slavu subverzivne književnosti!