Lektira za budućeg i bivšu

To: Olja Savičević Ivančević
Subject: Lektira za budućeg i bivšu

Draga moja,

prije svega, moram ti reći ovo: kad čujem od nekog da mu/joj je Mali princ najdraža knjiga, ja sve zamišljam kako dolazim do one ruže, trgam joj latice da lete uokolo, a onda još i divljački skačem po njoj. Razbijem i kutiju, i ovcu, a ono dokono starmalo derište koje se nonšalantno šeta po pustinji, pravi pametno i maltretira skrhanog pilota, pošaljem u neki strogi internat da se nauči pristojnosti. Pogotovo ako to o najdražoj knjizi izjavi odrasla osoba, pogotovo ako je ta osoba još uvijek aktualna, a za koji dan, hvala Špageti Čudovištu, bivša predsjednica Republike Hrvatske.

Ne znam što je s tim Malim princem, molim te da mi objasniš o čemu se ovdje radi. Ne znam jesi li primijetila, ali kad god pitaju neku odraslu, nenačitanu jedinku koja se bavi javnim poslom i koja želi ispasti pametna, politički korektna, plemenita, s blagim filozofskim nagnućem bubne da mu/joj je najdraža knjiga Mali princ. To je toliko otrcano i iritantno, a vjerujem da se ni dobri Exupery nije nadao takvom naopakom PR-u. Možda je to onaj infatilno wannabe mudrački čarobni spoj: vidi me kako volim maštu i duhovnost, odmah skontam alegoriju iz prve, a samorazumljive su mi i filozofske pouke, no dijete sam u duši i zagrlila bih cijeli svijet! Prosvijetli me, draga prijateljice, gdje je kvaka i spona ovog književno-teorijskog i političko-kriminalnog problema?

Naime, ako još netko viri u ova naša pisma, pojasnit ću o čemu se radi. U jednom od posljednih sučeljavanja, sad već bivših finalista u utrci za predsjednika Hrvatske, novinari su Kolindi Grabar Kitarović i Zoranu Milanoviću postavili par pitanja iz leksikona. Jedno od njih bilo je i o najdražoj knjizi, tada je Ruža hrvatska sva ponosna nedvojbeno istaknula Malog princa, a Zoran Milanović mudro ustvrdio kako nije čovjek od jedne knjige. Po mom mišljenju to mu je u cjelokupnoj političkoj karijeri i jedna od najmudrijih rečenica. Usto, baš je lijepo sročena, slažeš li se?!

Naravno, uvijek postoji mogućnost da je to rekao samo onako, jer se nije mogao sjetiti nijedne, ali ovako odoka procijenila bih da je kod njega nešto bolja situacija s lektirom.

Lektira – kao mjesto fakat visoke tenzije u našem društvu, kao poprište teških ideoloških borbi, kao preusudna i zadnja bitka za mlade i osjetljive duše đaka koji masovno kradu knjige u knjižnicama pa se noću skrivaju u haustorima dok pod slabim svjetlom ekrana mobitela čitaju izbačenog Ferića, tebe prijateljice, ili čak (oni malo konzervativniji) čitav opus Marka Marulića – u Hrvatskoj nije šala. I ti si sama bila na meti stanovite udruge "Stop neprimjerenoj lektiri" podružnice jedne veće koja se bori za ljudska prava, poznatije pod imenom U ime obitelji.

Zato smatram da je tvoja ideja da budućem predsjedniku predložimo koju knjigu (ja sam se zauzela da i bivša ne ostane uskraćena, sad će bar imati vremena za čitanje) hvale vrijedna, ali i opasna. Za mene je, to isto moram reći, prije svega izuzetno teška zadaća. Knjiga je toliko puno, pregršt romana domaćih i stranih pisaca, fikcije istinitije od stvarnosti, važnih publicističkih dijela, povijesnih pregleda, poezije koja ljude čini boljima, neću se moći zaustaviti, a prostor u njihovima glavama je, hm, da tako kažem, ipak ograničen.

Zato ovaj moj nepretenciozni popis nemoj smatrati konačnim i u kamenu uklesanim preporukama, neću se niti pokušati praviti pametna i vaditi iz rukava filozofe, sociologe ili mahati vrhovima svjetske književnosti kako bih pokazala poznavanje materije, dobar ukus ili se omilila Vladimiru Bitiju. Natuknut ću im tek nekoliko naslova, prvenstveno domaćih autora, smatram ipak da bi bilo dobro da se upoznaju s običajima, navikama, sentimentima i stvarnošću zemlje koju kakti vode, pokojeg stranog autora kojeg volim te publicističku knjigu da im glava ne ostane u oblacima. Sve vodeći računa, kao što sam već rekla, o dosta ograničenim kapacitetima.

Dakle, prvo gospođa na odlasku. Uzimajući u obzir njezinu ljubav prema dječjoj književnosti, a posebno loženje na mlade i nacionalističku fiksaciju prema susjedima, preporučila bih joj roman srpske književnice Jasminke Petrović Leto kada sam naučila da letim. Ako bude sreće bit će joj jasno kako njezini obožavani mladi danas razmišljaju, da ih krvlju oblivene fraze posve promašuju i da je ona sa svim svojim stavovima, unatoč proplamsaju moderne kožne jakne, za mlade, zaista mlade, s njezinim state of mindom već davno pokojni dinosaur. Ne bi joj škodilo ni da se prihvati romana Ciganin, ali naljepši Kristiana Novaka pa da se zaista suoči s migrantskom krizom, zatim sa zbirkom priča Naša žena Tanje Mravak – budući da je ovih dana iskazala želju da se posveti zaštiti žena, na tu temu bih joj preporučila i bilo što od Slavenke Drakulić te Mašu Kolanović Poštovani kukci i druge jezive priče. Kako gospođa kronično pretjeruje u patetici neka malo zaviri i kod susjede Vedrane Rudan da je resetira.

Sluškinjinu priču Margaret Atwood može samo pogledati na HBO-u, svidjet će joj se, distopija, blisko znanstvenoj fantastici, što je opet blisko njezinom omiljenom filmu Dan neovisnosti. Između epizoda neka se baci na Kratku povijest čovječanstva Yuval Noah Harari – osjećam da tu ima puno rupa. Jezik i nacionalizam Snježane Kordić, neće riješiti očajan i povremeno potpuno bizaran naglasani sustav, ali hoće neke druge, dublje probleme. Ovo je zasad već previše, iako nije ni osnova osnove, ali nek' se javi kad završi, pričat ćemo dalje.

Zoki – nisam čovjek od jedne knjige i omiljeni film Bilo jednom u Americi – mora se priznati ipak je puno bolja startna pozicija od bivše. Ipak, prikriveni prenaglašenim karakterom, i ovdje vire svakakvi problemi. Za početak samo nedavna izjava da je želja i pravo istospolnih parova da udomljuju/posvajaju djecu prvenstveno "trend koji se više ne može zaustaviti" govori o ozbiljnom nerazumijevanju ljudske duše, a i društva. Zato, da razbijemo mit o ljudskim pravima kao trendu – ovo ne bi bolje ni Zekanović sročio – vratimo se malo unazad, recimo u Drugi svjetski rat, to svi naši predsjednici vole pa pročitajmo, ako nismo, Aimee i Jaguar, dokumentarni roman Erice Fisher. Red besmislene i okrutne ljudske prirode, red podsjećanja kako lako do fašizma dolazi ako mu se popušta, red netrendovske ljubavi koja je sasvim slučajno istospolna, i koja želi sve što ljubav želi. Zatim, kao korektiv prgavom karakteru sjajna knjiga domaćeg izdavača Ex Libris Vjera u dijalog izvrsna poduka o tome kako razgovarati kad ste ideološki na suprotnim stranama, a da ne bude Prnjavora, Špičkovine, Vukovine i ostalih ničim izazvanih uvreda. Tu je također i Janis Varufakis Što sam rekao kćeri o ekonomiji. Vratimo se lijevim idejama, Zorane, pa sve domaće autorice s gornjeg popisa, nasušno potrebne, a onda još za kraj Ima li života prije smrti? psihijatra Roberta Torrea kako bismo se svi skupa podsjetili o složenosti, a opet ograničenosti i vrlo svedenim dosezima našeg ega. Lijek za uvjerene u vlastitu neponovljivu veličinu.

Prijateljice, ovo je bio grozan zadatak, sad bih ponovo pisala ovaj tekst, preporučila tolike divne autore, sve ispočetka, od Cervantesa do Monike Herceg. Ali uviđam ključno – književnost je zapravo jedan način života, dok je politika sasvim drugi, i zato ti beskrajno hvala što si me prosvijetlila.

Dokrajči ih,
Zagrljaj,
Ivana

To: Ivana Bodrožić
Subject: Lektira za budućeg i bivšu

Draga moja,

Dok čitam tvoje pismo, mogu te zamisliti kako pišeš kao neka jarosna božica, a iz prstiju ti, dok tipkaš, sijevaju munje. Smijem se i držim za glavu u isti tren, a zazubice rastu. Dobre si knjige izabrala bivšoj i budućem, ostala je još samo ta sitnica da ih i pročitaju!

Ali krenut ću s odgovorom od početka i Exuperyja. Napisao je on lijepu knjižicu, dječji klasik, ali snašla ga je književna moda. Bolje da ti knjiga završiti na lomači, etiketi za konjak ili u rukama ekipe iz "Stop neprimjerenoj lektiri" nego da uđe u takvu modu! Ponavljam, iako ti misliš da se šalim, da je pravi uspjeh na sasvim drugoj, onoj neugodnoj strani, nema pravog književnog uspjeha koji je ugodan, bez osporavanja i dijela javnosti koji se zgraža i gnuša, bez zagriženih poricatelja. To znači da je knjiga prešla granicu i stigla tamo gdje je trebala, da izaziva na raspravu, nervira budale, radi. Uostalom, ako itko zna o čemu pričam, ti znaš.

Ne bih dirala ružu i princa (cvijet i dijete), ali bih rado, bez puno objašnjenja pomazila hrptom po glavi svakog onog tko se pohvali da mu je knjiga svih vremena Mali princ, Gospodar prstenova ili Biblija – deklarativno tri omiljene knjige svih nečitajućih čitatelja. 

Ima kolega Karakaš onu rečenicu koju često i ne bez vraga ponavlja, o ljudima kojima se u očima vidi svaka nepročitana knjiga. I iako smo vidjele sasvim dovoljno načitanih gadova da bismo imale iluziju o tome da književnost čini sve ljude boljima, zadržimo bar pomisao da ista ima nekog blagotvornog utjecaja na pitomije jedinke.

Pa eto, kako je budući predsjednik rekao da nije čovjek od jedne knjige, nego od mnogih, predložit ću i ja neke, s kojima, u slučaju da ih nije čitao, može popuniti biblioteku. Neću ponavaljati tvoje naslove jer dobrih knjiga ima sasvim dovoljno da i mi, svakodnevni čitači, umremo nenačitani; postoje među njima i one koji o ljudima, prostoru i vremenu svjedoče preciznije, osobnije i bolje od ijednog drugog medija.

Ako ima istine u tvrdnji da političari nemaju pojma kako im živi narod, jedan tečaj čitanja suvremene književnosti mogao bi biti uvod, solidna priprema za upoznavanje s onima za koje navodno radiš. Što se bivše tiče, znaš da sam uvijek okrenuta prema budućnosti pa neka se bivša, ukoliko je zanima što propušta, snađe u preporučenoj lektiri za budućeg.

Prvi kriterij prilikom odabira neka bude, naravno, književna relevantnost jer bez nje nema ni društvene važnosti neke knjige, ni mogućnosti da ista razbije neki zagorjeli malograđanski koncept nastao na desetljećima izbjegavanju lektire i nacionalnim književnim kanonima (često nacionalističkim, a stopostotno mizoginim).

Inače, u trenutku dok odgovaram na tvoje pismo Split trese stvarna priča o ubojici koji je navodno uzeo pravdu u svoje ruke i smaknuo trojicu iz narko-miljea koji su ga ucjenjivali. Sve što sam imala reći o splitskom Divljem zapadu i ljudima bez šanse napisala sam u svojim romanima.

Ali za razumijevanje toga što se dogodilo – i ne samo socijalnog konteksta današnjeg Splita, nego tog grada kao općehrvatske paradigme, koja ni samu sebe više ne razumije i ne prepoznaje – predsjednik neka posegne za pričama i romanima Jurice Pavičića ili za poezijom Predraga Lucića Mjesec iznad Splita. A za nešto širi kontekst preporučujem mu auteničan izvještaj iz knjige Nenada Stipanića Odlično je baviti se kriminalom. Ili još dublje, u tamnu srž stvari, neka pročita Pjesme iz Lore Borisa Dežulovića. Tamo je žarište bolesti koje je snašla ovaj grad, mjesto s kojeg se širi gangrena, tamo je i pravo i pravosuđe izgubilo obraz, a grad je izgubio nevinost.

Nastavno na poeziju, kakvoj među svjetlacima nema mjesta, možda i zato što ne svjetluca nego rasvjetljava naše živote, mrakove i opasna mjesta, a i za otvoreno razračunavanje sa sve prihvatljivijim, da ne kažem sve omiljenijim fašizmom, Milanoviću predlažem zbirku Zbogom, fašisti Marka Tomaša, ali i pjesnički klasik Nešto nije u redu? Tatjane Gromače koja se i danas čita jednako aktulno kao i prije dvadeset godina kada je izašla.

Ako ni ove doze pjesničkog poštenja i građanske hrabrosti ne budu dostatne, za osnaženje lijeve misli i antirevizionizam, predlažem Sonnenschein Daše Drndić uz potporu 1941.: Godina koja se vraća Slavka Goldsteina.

Da ne bude samo '41, evo i priča iz '91 s kojom se još nismo ni počeli baviti kako spada: Konstantin Bogobojazni Sime Mraovića, nepravedno prešućen i beskrajno zabavan roman, o nepoželjnim nacionalnim manjinama i nešto poželjnijem seksu, jedinoj zdravoj zabavi u vrijeme rata.

Ti si sa svojim izborom autorica odlično pokrila i otvorila "žensko pitanje", a ja bih dodala i ultimativni Drugi spol Simone de Beauvoir, ako već nije, krajnje je vrijeme da to pročita, kao i Dnevnik ustremljen nedostižnom Divne Zečević.

U zemlji u kojoj zakoni i propisi postoje da se ne bi poštivali, pa tako ljudi zbog nečije grabeži izgore na kraju svog životnog puta, kao da ih nije ni bilo – važno je razvijati svijest o starijima. Zato preporučujem i omiljenu knjigu moje mame zadnjih godina (omiljene knjige se s godinama mijenjaju, s nama odrastaju i stare, kao i mi s njima), a to je Nevidljiva žena Slavenke Drakulić. Pitanjem treće dobi bavi se i Dubravka Ugrešić u mudroj i duhovitoj Baba Jaga je snijela jaje, kao i Zoran Ferić u Kalendaru Maja. 

A za bolji uvid u novije generacije predsjednik može prolistati Jesmo li to bili mi? Luize Bouharaoue (nije običaj da urednici preporučuju knjige koje su uredili, ali ovo je za dobro nacije) ili Davide svašta su mi radili Marije Andrijašević. Kad želiš nešto naučiti o budućnosti, najbolje je čitati mlađe spisateljice i pisce. Ako želiš pročitati nešto artikulirano o sadašnjosti, najbolje je, rekla bih, čitati eseje Dubravke Ugrešić.

Kod mlađih autora moglo bi se pronaći i ponešto opisa sa socijalne margine, u svakom slučaju više je socijalne svijesti i osjetljivosti nego kod prethodnih generacija, ali mi se po tom pitanju aktualnija i izravnija od suvremene domaće produkcije čini Virginie Despentes i Vernon Subotex, a bome sve više, ponovno, i Maksim Gorki. Književnost, kao ni politika, još uvijek nije odgovorila na ključno socijalnu temu suvremenosti – temu ekonomske diskriminacije (koja generira sve druge diskriminacije) i sve većeg klasnog jaza.

Ipak, o tome kako prekarni život i kapitalizam i brat mu patrijarhat razaraju našu intimu i živote, pisala je Ivana Sajko u Ljubavnom romanu.

A mnoga bitna pitanja postavio je Robert Perišić u Području bez signala romanu o egzistencijalnom porazu i postranzicijskom kolapsu, novopečenim poduzetnicima i izgubljenom radništvu, a osim bitnih pitanja dao je i pokoji potencijalno ostvariv odgovor. Pravi roman za predsjednika koji dolazi iz redova Socijaldemokratske partije, a za obnovu te iste socijalne demokracije s naglaskom na socijalnom i na toliko puta izrečenoj solidarnosti.

Što bih još mogla dodati, osim tvojih knjiga? Na sreću, tebe ne treba preporučivati: svaki predsjednik koji drži do sebe i hrvatske kulture sto posto te već pročitao i intrenalizirao, vjerojatno i pounutrio (ili ponutrio, kako ti voliš reći) sve što treba znati o najosjetljivijim pitanjima poput Vukovara, rata ili života u progonstvu, iskustva kojeg se prevažno sjetiti sad usred migranske krize. Uostalom, uskoro će predstava, neka mu iz Gavelle pošalju kartu!

Bez sumnje, ovaj je popis predsjedičke lektire krnj, uvjetovan osobnim čitateljskim iskustvom i tek jedan od mogućih – ali moglo bi ga se nadopunjavati dok se ne stvori jedna respektabilna bibliteka koja bi, da živimo u ozbiljnoj kulturi (ali takvoj koja je dovoljno zrela da dopusti sebi i neozbiljnost), trebala naći svoje mjesto na Pantovčaku. Možda tamo više vole biste, ali dobre knjige su ipak spomenici koji govore i to – što je najkorisnije za svaku državu – poput ogledala istine najčešće govore ono što režim ne želi čuti. Društva koja si tepaju da su demokratska one bezobrazne pisce, i kritičare općenito, trebala bi čuvati kao zjenicu oka svog.

Tko još nije shvatio, evo umjesto objašnjenja za kraj, po običaju, jedna pjesma koja paše temi. Poezija koja je kroz stoljeća sačuvala oštrinu, aktualnost, filozofičnost i političnost, a da ništa nije izgubila od svoje lirske prirode i rafiniranosti, dapače. 

Uzvraćam zagrljaj,
Olja

Martovske ide, Konstantin Kavafis

Veličine i sjaja trebaš se bojati, dušo.
A častoljublje svoje ako ne možeš
nadvladati, slijedi ga oprezno i
suzdržano. I što više uznapreduješ
utoliko opreznija i pažljivija budi.
Kad stigneš na sam vrh, kao Cezar, najzad,
kad preuzmeš ulogu tako uvažene osobe,
onda posebno pazi dok izlaziš na ulicu -
tako upadljiv moćnik s pratnjom;
i ako se dogodi pa ti iz gomile
priđe neki Artemidor noseći ti pismo,
priopćavajući ti žurno: "Pročitaj ovo odmah,
riječ je o krupnim stvarima, važnim za tebe",
ni slučajno nemoj a da se ne zaustaviš, ni slučajno
nemoj dati prednost nekom drugom razgovoru ili poslu,
ni slučajno se nemoj zadržavati s onima što te pozdravljaju
i padaju ničice (ostavi to za kasnije), neka pričeka još
i sam Senat, a ti se odmah upoznaj
s ozbiljnom porukom iz Artemidorova pisma.

(Preveo sa grčkog Slobodan Blagojević)