Zec: U Patagoniji, i drugdje

Čitajući U Patagoniji Brucea Chatwina odmah sam se prisjetio Jules Verneove Djece kapetana Granta. Naime, u Verneovom romanu Mary i Robert, djeca nestalog kapetana Granta, na temelju boce s porukom koja je poslana s potonulog broda i tuceta odanih i neustrašivih prijatelja kreću u potragu za njim tražeći ga po čitavoj 37. paraleli, a njihova ih potraga prvo vodi u Patagoniju. Tamo doživljavaju mnoge avanture, no vrlog kapetana ne pronalaze. Njihova se potraga nastavlja diljem globusa, da bi ga na kraju pronašli na otoku Marije Terezije (ili otoku Taboru), u Tihom oceanu. Zanimljivo je da se taj otok (ustvari koraljna stijena) u nekim zemljopisnim atlasima pojavljuje, a u nekima ne. Zadnje dvije potrage za njim, 1957. i 1983. nisu urodile plodom, odnosno otokom, tako da su taj i takvi otoci poznati i pod nazivom 'fantomski otoci'.

Potraga je i tema Chatwinova putopisa U Patagoniji, samo što nije u pitanju potraga avanturističke vrste, nego neka vrsta 'potrage zbog potrage' kojoj je 'okidač' želja da se vidi pećina 'Posljednja šansa' u kojoj je jedan njihov daljni rođak, Charley Milward otkrio nešto za što je Bruce kao dječak bio uvjeren da je komadić kože brontosaura. Taj komadić je Charley poslao kao vjenčani dar njegovim roditeljima. Kasnije je Bruce saznao da taj komadić kože sa dlakama nikako nije brontosaur, nego milodon, prethistorijski ljenjivac koji je živio samo na području Patagonije.

Kada Bruce Chatwin, zaposlen kao jedan od direktora Sothebysa dobije savjet od oftamologa da nikako ne bi trebao izbliza gledati umjetničke slike nego više pažnje posvećivati horizontima, on to iskoristi kao odličnu izliku da na stolu ostavi poruku 'otišao u Patagoniju, vraćam se za šest mjeseci'.

Bruce većinom pješke putuje po Patagoniji, polako se i nikako u pravoj liniji (niti u pravom - pješačkom, a niti u prenesenom - književnom smislu) približava toj pećini, usput razgovarajući i upoznavajući mnogo ljudi, sudbina i samo nekako usput opisujući zemlju, prirodu i prirodne ljepote. Puno ga više zanimaju ljudi, gdje žive, kako žive, njihove kuće i običaji , njihova nostalgija ili dobro skrivano ludilo, njihova tuga i nesreća, njihovi ožiljci i sakati udovi izgubljeni u frenetičnoj potrazi za zlatom, ljubavlju ili nečim trećim što je dovoljno jako da ih obuzme. Kod ljudi ga zanimaju stvari kojima je i on obuzet, lutanje i potraga, utjecaj prošlosti na sadašnjost, borba protiv autoriteta, pravila i zakona.

Zahvaljujući tom njegovom interesu putopis je 'intertekstualan', odnosno priča o putovanju Patagonijom je stalno prekidana detaljima i pričama o životu Butcha Cassidyja i Sundance Kida, pričom o životu mornara Charleya Milwarda, o misionaru Thomasu Bridgesu - autoru prvog leksikona jezika Indijanaca Ognjene Zemlje, o moreplovcima Johnu Davisu, Thomasu Cavendishu, Francisu Drakeu, Mageljanu i stotinama drugih priča o poznatima i nepoznatima kojima nas stalno iz glavne struje priče vodi u nekakve rukavce iz kojih smo prisiljeni sami tražiti izlaz da bi se vratili u glavni tok. Dojam je da sam pisac u ulozi pripovjedača uopće ne komentira niti utječe na priče ljudi, on je tu samo da ih prenosi (makar sam negdje pročitao da se nakon izlaska njegovih knjiga često javljaju ljudi u čije je priče ubacio svoje, izmišljene elemente).

Bruce Chatwin je zbog te spomenute 'intertekstualnosti', tih silnih 'priča u priči' i čudesnog svijeta kojeg time otvara prozvan najznačajnijim putopiscem modernih vremena. Ove je godine dvadeseta godišnjica njegove smrti; umro je 1989. u južnoj Francuskoj od, kako su prvo rekli, 'rijetke bolesti', a kasnije priznali - od AIDS-a.

Time intertekstualnost u njegovom slučaju postaje i interseksualnost. 

Zec the toilet manager
zeconfire@net.hr