Zec: Tata, čitaj mi priču!

Kako je moja kćer po defaultu najpametnije dijete na svijetu (zato jer je moja; to je potpuno sigurna i objektivna činjenica) ona bi sa svoje četiri godine već trebala znati sljedeće stvari: svirati violinu kao Paganini, svirati klavir i skladati kao Mozart, pjevati kao Ruža Pospiš Baldani, plesati kao Ana Pavlova i čitati i pisati kao da joj je Shakespeare stric, Proust ujak i Krleža bratić s majčine strane (s moje svi ipak imamo puno kose ).

Stvari, međutim, stoje ovako: violinu je vidjela samo na televiziji, na klavijaturama uvijek izabere zvuk bubnjeva i lupa dok ili nju ili nas ne napusti snaga, sklada jedino aritmičnu kakofoniju, pjeva gore od Thompsona, pleše kao pijani Mladen Grdović, a čita i piše kao da joj je HDZ kum.

Sve bi to još nekako čovjek pretrpio da nakon svakog dana ne padne noć. A kad padne noć djeca trebaju ići spavati. A prije spavanja treba (čitajte, morate) čitati priče. S obzirom što nas još čeka, već nabavljam knjige iz seksualnog odgoja, učim kako se izvode testiranja na lake droge i vježbam kako je to kada te se uporno ignorira. Ovo sad bi trebala biti dječja igra. Ali nije. 

Prvo, ne zna što bi odabrala. Ima četiri godine i već je neodlučna. Žene. Moramo pročitati minimalno tri slikovnice i tek onda smijemo ugasiti svjetlo. Ne mogu preskakati rečenice jer mala genijalka sve pamti. Na pitanje zašto joj moram čitati kad već ionako zna sve napamet mudro sleže ramenima. Ponekad ode piškiti.

Naravno, ja uvijek zaspim prvi. Onda me plod mojeg sjemena probudi laganim skokom na moju glavu i zatraži još jednu priču. Ja sam strogi otac pa to prvo odbijem i tek nakon pet, šest sekundi i prve naznake plača pristanem. Jedva.

Ne mogu reći da nisam ponosan na tu njenu žeđ za pričama. Ponosan sam, itekako. Ponosno sam kronično neispavan, ponosno na radnom mjesti zaspim nasred sastanka i ponosno zaboravljam kuda sam krenuo i zašto.

I nakon stotine pročitanih slikovnica o raznim mačićima, psićima, pilićima, krtekima, zečićima, vjevericama, bubama, ovcama i pastirima, autima i vlakovima i inim likovima iz bajki dobili smo apsolutnog pobjednika u kategoriji slikovnica. A dobitnik je (fanfare, ta ta ta raaaaaa) edicija 'Moja mala enciklopedija Larousse'.

Trenutno posjedujemo dvije, Moje tijelo i Dijete, a pročitali smo i one o kitovima i dupinima i o domaćim životinjama (danas mi nije htjela posuditi Dijete sve dok joj nisam obećao da joj više neću krasti čokoladu ).

U  slikovnici Dijete vaš se prvorođeni sin ili kćer priprema na dolazak brata ili sestre. Počinje se od "… tata i mama se jako vole. Oni žele imati dijete. Kad se tatina životna stanica (spermatozoid) ..." a završava sa stvarima koje dijete voli, a koje ne voli i sa činjenicama o trudnoći i bebama. Sve je to popraćeno odličnim crtežima, na primjer - tata je prikazan neobrijan. Trenutno je pravo vrijeme da našoj maloj princezi približimo stvari koje je čekaju, tako da je ta knjiga upravo ono što nam treba.

No, šalu na stranu, vjerujem da bi ova mala enciklopedija zadovoljila i trenutni školski program seksualnog odgoja. Možda bi je jedino odbili čitati na vjeronauku. Spermatozoid je ipak prosta riječ.

Zec the toilet manager
zeconfire@net.hr