Zec: 'Stvarnost' has left the building

Pod dobrom kritikom ne podrazumijevam nužno argumentiranu kritiku jer povodim se za onom 'ne zbunjujte me činjenicama'. Pod dobrom kritikom ne podrazumijevam niti bombastičnu kritiku poput one 'sve se može kupiti, sve je na prodaju, svijet ide u propast'. Dobra kritika potrošačkog društva (u obliku romana) ona je koja vas natjera da se zamislite, da sjedite za stolom i bez treptanja gledate u onu zadnju palačinku na tanjuru (u pola dvanaest u noći) i nakon pola sata šutnje upitate tu istu palačinku: "Pa dobro palačinko, što ti to znaš a da ja neznam?"

McCarthy u svom romanu Ostatak (OceanMore) neimenovano glavno lice postavlja u poziciju osobe koja je preživjela nesreću, osobe pod postraumatskim stresom kombiniranim s amnezijom što rezultira ogromnom svotom odštete. Namjerno koristim izraz glavno lice jer junaci više ne postoje, postoje jedino ljudi s više ili manje novca. Kako je to glavno lice izgubilo kontakt s prošlošću i stvarnošću i ne osjeća se više dijelom te stvarnosti (ove stvarnosti, no da li i jedine upitno je), ono, odnosno on počinje s takozvanim 'uprizorenjima'. Za svaku uspomenu koje se intenzivno sjeća ili za događaj koji ga 'dotakne' i učini da se osjeti stvarnim on iznajmi ekipu koja po njegovom sjećanju i uputama izgradi kompletnu scenografiju koja uključuje zgrade, ulice, stvari i ljude do krajnjih i beznačajnih detalja i taj događaj ponavlja da bi se ponovo osjetio stvarnim. Postavlja se pitanje, da li je pravi događaj 'stvarniji' od 'uprizorenja'?

Ta 'uprizorenja', kako roman odmiče, postaju sve opasnija jer on postane opsjednut ubojstvima i na kraju, pljačkom banke. U zadnjem 'uprizorenju' njegova se individualna stvarnost pomiješa s kolektivnom jer 'uprizorenje' pljačke banke s izgrađene lokacije prebacuje u stvarnu banku, među stvarne ljude, ali bez znanja sudionika.

Moć novca ovdje je dovedena do krajnjih granica jer glavno lice njime ne samo da kupuje stvari, nego kupuje i kontrolira događaje. Kupuje vrijeme, ljude, stvarnost... Usporava i ubrzava, mijenja i modelira. On je Bog u malom, sve dok ima novaca da sve to plati.

Roman počinje šturim opisom avionske nesreća, odnosno pada nekakvog predmeta koji pada glavnom licu na glavu i on provodi neko vrijeme u komi. Ironično, roman i završava u avionu u kojem glavno lice sačmaricom natjera pilota da 'ponavlja' let u jednom smjeru, pa nazad, pa ponovno naprijed. Početak postaje kraj jer kraj je početak.

Pilot je progovorio prigušenim, uzbunjenim glasom objašnjavajući tornju što se dogodilo. Toranj mu je odgovorio; ponovo se napola okrenuo prema meni i upitao:
"Kamo želite ići?"
"Ići?" rekao sam. "Nikamo. Samo nastavite ovako."
"Da nastavim kako?" upitao je.
"Okretati se, letjeti naprijed pa natrag. I zatim opet naprijed. Ovako kao što smo do sad."
Ponovo je nešto rekao u radio; radio je ponovo zašumio i on se ponovo napola okrenuo prema meni i upitao:
"Želite da se nastavimo okretati kao do sad?"
"Tako je," rekao sam. "Samo nastavite. Prema istom obrascu. Sve će biti u redu."

Zec the toilet manager
zeconfire@net.hr