Zec: Nije spika, nego Lika

Ovaj i ovakav razgovor odvijao se pred mojim zelenim očima, dlakavim ušima, mišićavim rukama i nogama i preplanulim torzom (to je moja verzija za medije, u stvarnosti mišićavo i preplanulo zamijenite sa dlakavo):

Osoba A: "Ej, jel imamo još koju Liku?!"
Osoba B: "Nemamo Liku, imamo Eskime."
Osoba A: "Jel hoćete Eskime?"
Ja: "Ma dobro, dajte Eskime."

Objašnjenje ovog zagonetnog razgovora ustvari je veoma jednostavno. Ne, nisam pokušavao kupiti pornić Ličke pičke, barem ne ovaj put, već je tražeći zbirku priča Kino Lika Damira Karakaša knjižničarka veselo zaključila da je ista vani, ali da mogu posuditi sljedeću, najnoviju zbirku Eskimi istog autora. Kako sam pobornik vrapca u kući, ako već ne mogu pečenog goluba na banani, uzajmio sam ponuđeno. Tako mi i treba, jer zadnji sam put u rukama držao Kino Lika, čak i pročitao jednu od priča, i nekako se nisam odlučio da je uzmem. Baš sam pročitao onu sa debelom djevojkom, pekmezom i svinjom, pa sam i odustao od kotleta za večeru. I pekmeza za doručak. Vjerojatno je i don Kaćunko zaključio isto pa odmah zatim proglasio film Dalibora Matanića snimljen prema istoimenoj knjizi blasfemijom prema svim Ličanima, a osobito onima u stranim zemljama koji više uopće ne govore hrvatski. Don Kaćunko će nama objasniti tko se to uvrijedio od Ličana. Poimence. 

Dakle, što reći? Planirao sam reći kako su priče, svih pet, baš nekako carverovske. Ugođaj prije detalja, atmosfera iznad događaja. I onda sam pročitao kritiku Jagne Pogačnik i kako je ona spomenula tu istu stvar, odustao sam. Nema smisla da se ponavljamo. Nema smisla da se ponavljamo.

Pet priča o ljudima sa sela izgubljenim u gradu, otpisanim u selu, ljudima koji više ne znaju gdje im je mjesto i gdje pripadaju. Ljudima koji su bili 'sol zemlje', koji su jednostavni, izravni i grubi. Karakaš gradi svoje priče na njihovim teškim karakterima i na poznatoj karakteristici života da bude govno kad to najmanje očekujemo. Jednostavne i izravne, tužne i nostalgične, Karakaševe priče me vremenski i geografski vraćaju u selo mog tate prije dvadeset godina kad sam bio klinac i tamo provodio dio ferija, s bakom, strinom, stricem i bratićima. Stric je većinu vremena provodio pijan, teta se stalno žalila na ovo ili ono, a baka je spremala ručak. Poslije ručka bi se baka žalila na strinu, strina na strica, a stric bi i dalje bio pijan. Mi djeca bi se igrali nasred ceste i najveća bi nam špica bilo ispišati svoje ime. Jedino je bilo loše onima koji su imali duga imena, pa su stali napola.

Damir Karakaš nije stao napola. On je ispišao svoje priče do kraja, a kako njegova tinta nije osjetljiva na sunce, te će se priče još dugo moći čitati bez da izgube na oštrini.

Zec the toilet manager
zeconfire@net.hr