Zec: Laksativ ala milaneze

Kako već svi znaju za moju naviku čitanja na zahodskoj školjki slobodan sam i izuzetna mi je čast i zadovoljstvo prenijeti vam informaciju da sam se kod čitanja dolje navedenog romana na gore navedenom mjestu izuzetno dobro i kvalitetno pokenjao.

Roman koji toplo preporučam kao laksativ i koji po svim svojim svojstvima debelo nadmašuje čak Donat Mg u kombinaciji sa čepićem u dupetu i Mišom Kovačom u CD plejeru je Šibajući mrtvoga konja Milana Fošnera. Ako ćete koristiti navedenu kombinaciju Donata, čepića i Miše dobro provjerite u kojoj ruci držite što, jer lako je ispljunuti čepić, ali ako vam CD Miše Kovača završi u dupetu, Mišo će vječno živjeti u vama.

Kako je dotični Milan, kojeg uopće ne poznajem, ali izuzetno cijenim (i tako to i tome slično), puno poznatiji po zbirkama poezije, i kako sam svjestan da će ovaj tekst pročita li ga kod njega izazvati samo reakciju tipa: "Boli me dupe, pa izdaj ti roman ako možeš, uostalom tko si ti kretenu?", dozvolit ću sebi da budem iskren. (U slučaju da vam naslov ili ovo do sada nije bilo dovoljno iskreno.)

Roman u kojem glavni junak Ivan Horvat, pijanac-boem-pjesnička duša, dane provodi na relaciji birtija-kladionica-soba prazneći pivske flaše uz klasičnu glazbu i puneći listiće kladionice iksićima uz rijetke ljubavne avanture nakon čitanja i kenjanja kod mene je izazvao jedino hemeroide. Bukowski preseravanja tipa 'pušim i pijem i svima se smijem' uz stalno lamentiranje o životu i oko života dovodi me do toga da kao glavne premise romana navedem sljedeće:

1. Život je besmislen, alkohol je jedini bijeg, konobar molim pivo i konjak.
2. Ljubav traje kratko, mamurluci su vječni.
3. Sreća prati hrabre, i u nogometu i u košarci i u hokeju, samo treba pogoditi rezultat.

Glavni junak Ivan Horvat, nezaposleni sredovječni muškarac koji živi iznad birtije i u birtiji, povremeno radi da bi zaradio novaca za alkohol i stanarinu, njegov je frižider uvijek prazan, a kad se opija sluša klasičnu glazbu na što se neke žene pale pa povremeno i povali nešto. Ma dajte, molim vas! On nije nikakav antijunak, on nije čak ni 'pravi hrvatski luzer' kako ga se opisuje na zadnjoj strani romana, on je najobičniji alkoholizirani stereotip.

Pravi hrvatski luzer bio bi čovjek koji sa 90-postotnim invaliditetom radi kao noćni portir za sitnu lovu i usput krade bakar s gradilišta da bi mu žena i troje djece imali što jesti. Pravi hrvatski luzer bio bi čovjek koji s 50 godina živi s majkom i sestrom i ženom i dvoje djece u dvosobnom stanu jer je bio jamac za nečiji kredit. I redovno posjećuje kurve. Pravi hrvatski luzer bila bi žena, samohrana majka kojoj su kod porođaja greškom ostavili škare u vagini, pa poslije dobije sepsu i umre, a dijete završi u domu gdje ga siluju i postane narkoman prije šesnaeste. Ivan Horvat je najobičniji seronja.

Crni humor koji donekle spašava priču i moja želja da dovršim započeto kumovali su tome da pročitam roman do kraja. Ali kumim vas, vi nemojte! Osim ako ispred sebe nemate pivo, u ustima tek zapaljenu cigaretu, u frižideru samo jedan paradajz i litru rakije, na radiju vam svira Mozart, na televiziji stolnjak, a na zidu poster Bukowskog, mali Vilerov goblen i svjetleća reklama za Ožujsko umjesto noćne lampice. Onda čitajte. Zaslužili ste.

Zec the toilet manager
zeconfire@net.hr