Zec: Knjižnica s djevojčicama

Uvijek bih bio obučen po najnovijoj modi, znate ono, traperice kameno pranje, visoke bijele adidaske (rupa na lijevoj) i crna majica s velikom crvenom ružom i natpisom 'Guns and Roses'. U lijevoj bih ruci držao sunčane naočale (lennonice), a u desnoj iskaznicu jer bi me inače u kožu obučena i s malim naočalama poput učiteljice uf te jebo horny knjižničarka odmah kaznila i izbacila van.

Tamo bi umjesto knjiga na policama stajale, sjedile i ležale djevojke, poneke obučene, poneke gole. Nekih bi bilo i u više primjeraka. Ja bih polako šetao između njih i birao koje ću odnijeti kući. Kad bih odabrao dvije, tri, odveo bi ih do pulta i zamolio knjižničarku da mi ih iznajmi. Ona bi me pitala koliko mi je godina i opako bi me pogledala, a ja bih postiđeno spustio glavu i … i obično se probudio. Ponekad se ne bih probudio, a u tom slučaju bi me u kožu obučena i s malim naočalama poput učiteljice uf te jebo horny knjižničarka odvela u svoju sobu i ispitivala kako se zvao glavni lik u Krležinom Povratku Filipa Latinovitza ili tko je napisao autobiografiju Thomasa Edisona. Kako nisam znao, ona bi se skinula i rekla: "Morat ću te kazniti, bio si zločest" … i onda bih se probudio. Tužna je to priča. Danas je to neka druga tužna priča, danas prerano zaspim.

I onda u knjižnici pronađem knjigu naslova Djevojčica s knjižicama (Sysprint). Kako je to ipak dovoljno slično mom snu radnog naslova Knjižnica s djevojčicama odlučio sam je posuditi i tim tijekom događaja i pročitati. Nadajući se i ponekom erotskom trenutku.

Da sam, kao što to radim svaki put, pročitao bilješku o piscu i poneki redak o djelu odmah bih saznao da je to već treći dio tetralogije Daniela Pennaca o Benjaminu Mallausseneu, nakladniku koji je idealan žrtveni jarac jer ga, kako kaže njegova šefica, krasi rijedak porok, "Malaussene: suosjećajni ste". Od erotike se na nekoliko mjesta spominje sisa. Zapravo obje.

Roman je, bez obzira što nisam pročitao prva dva dijela, napisan tako da zbog toga čitanje ne pati. Konci se odmah pohvataju - aha, to je on, Benjamin, ima majku koja je pobjegla s policijskim inspektorom, jednu sestru koja se udaje za troduplo starijeg upravitelja zatvora i trudna je i još sestre Theresu i Verdun - bebu koju obiteljski prijatelj inspektor Thian nosi u kožnom redeniku preko prsa, zatim braću Jeremyja i Pikavca, psa Juliusa koji boluje od epilepsije … i da sad ne nabrajam dalje – galerija fantastičnih likova koji ovaj roman čine sočnijim od izmiksanih ledeno hladnih jagoda sa šećerom i šlagom.

Roman je pretežno kriminalistički, ali to pretežno je poput onog u prognozi 'pretežno sunčano'. Ponegdje je skroz sunčano, a ponegdje skroz oblačno. Temelj priče je krađa niza romana koji su izdani u milijunskoj nakladi i kojima se kiti određeni ministar kojeg bi u javnosti trebao predstavljati naš Malaussen. Romani su pisani pod motom 'Realizam slobodnog tržišta' i ako vas to sad nije nasmijalo, sigurno ste vlasnik poneke dionice koja je prije vrijedila više.

No, tad se pojavi pravi vlasnik tih djela koji polako ubija sve koji su se, da tako kažem, kitili njegovim perjem. No Pennac svojom tintom i krvlju zamrljanim zubima ne staje tu nego zagriza u sve pore društva - od bolnica, doktora, policije, zatvora, mafije, nakladništva, novinarstva i nijednog od njih previše ne štedi. Na vrlo zabavan način.

Benjamin Malaussen završava u komi (u kojoj provodi većinu romana), a nadobudni doktor mu bez pristanka rodbine vadi jedan po jedan organ i transplatira ih drugim pacijentima, da bi ih na kraju, kad se ovaj probudi iz kome, sve vratio uzevši ih iz tijela Alexandra Kramera, zatvorenika i autora svih tih silnih hitova, čime se rezultat između dobra i zla vraća na neriješeno.

Na kraju mi ne preostaje ništa nego vratiti taj treći dio u knjižnicu, pročitati prva dva i onda čekati četvrti. Ili možda prvo pričekati četvrti, pa onda pročitati prvi pa drugi. Ili možda pitati knjižničarku ima li u ormaru kožne hlače.

Zec the toilet manager
zeconfire@net.hr