Zec: Još jedan Zec

Nakon čitanja Ljudoždera Tomislava Zajeca neke su mi stvari jasnije. Ako ima tko da nije čitao, tema romana su životi više situiranih zagrebačkih obitelji koji se dodiruju i utječu jedni na druge.

Kao prvo, ljudi (muškarci i žene) prije ili kasnije završavaju na krovu. Kuda idu poslije, to je njihova stvar, no sa sigurnošću mogu reći da su svaki muškarac i svaka žena na ovom planetu bar jedanput bili na krovu zbunjeno gledajući u daljinu, oblake, sunce ili što već. Razmišljajući da li ići dalje ili dolje. Razlika je samo u jednom slovu.

Nadalje, svaka obitelj ima svoje tajne. Bogate obitelji su bogate tajnama. I siromašne iskustvom, djecom i ožiljcima.

Ne prepoznajem sebe u romanu Tomislava Zajeca. Naravno da sam se tražio. Sve osobe u romanu imaju gotovo stalne unutrašnje monologe temeljene na izuzetno jakom emotivnom životu i na neprestanom 'brainstormingu' i njihove misli stalno percipiraju, analiziraju, moraliziraju, seciraju, odvajaju, zaključuju, nanovo ocjenjuju, predomišljaju se, mijenjaju stranu, opravdavaju, optužuju, traže razloge, odbijaju, pasiraju, teoretiziraju, brane se, priznaju, traže, bijesne, tuguju... Dramski pristup.

Ja sam jednostavna osoba, moje emotivno prepoznaje život kao sranje, moj nos prepoznaje život kao sranje, i tada moj mozak kaže: "Ako izgleda kao sranje i miriši kao sranje, jebi ga, sranje je, navikni se".

Kraj romana u kojem u saobraćajki pogiba mladi narkoman koji je upravo ukrao bratovu gitaru da bi je prodao za drogu izuzetno je poučan. Dakle, ako ste već narkoman i kradete bratove stvari, to ne znači da ste izuzeti od pravila gledaj lijevo, desno, pa opet lijevo. Drugim riječima - jurećem autu je svejedno da li ste Einstein ili slinavi pervertit, silina udarca ovisi o brzini vozila, a ne o vašoj inteligenciji. Vaš život tada nije u vašim rukama kolikogod one bile dobro njegovane, nego u rukama doktora koji vam možda zbog preobilnog večernjeg obroka zareže krivo, pa bude 'adio Ivo'. Ili kako se već zovete.

Negdje sam pročitao da je Zajecu svaka rečenica najvažnija i da se tokom cijelog romana jedna natječe s drugom. Učinilo mi se to kao dobra primjedba, samo od tolikih važnih i velikih rečenica ja sam izgubio stabla od šume. Svjestan da jesam bio u šumi, samo kakva su stabla, visoka, niska, hrast ili bukva? Možda je to i trebalo tako. Samo, mrzi me da ne znam koja stabla tamo rastu, pa se moram ponovo vraćati u šumu. Ili je to dobro?  Znate li da ima ljudi koji nikada u životu ne kroče u šumu? Samo gledaju slike. Možda je to rješenje?

I za kraj, jedna tvrdnja. Bez argumenata, tek toliko, emotivna. I potpuno nevezana za gornji tekst, nego samo tako, sjetio sam se pa da iskažem stav.

"Razina jestivosti i pripadnosti štrukli Zagorcima je obrnuto proporcionalna sofisticiranosti vizualnog indentiteta gospodina Jergovića (na čemu je konjski rep nego na konjskom dupetu). Kojeg izuzetno cijenim kao pisca, no ne i kao modnu ikonu ili kao kulinarskog stručnjaka."
 
Zec the toilet manager
zeconfire@net.hr