Zec: Izgubljen u Pragu

Prvi sam se put prije deset godina stvarno izgubio u Pragu tražeći nekakav opskurni jazz klub. Padala je kiša i smog se poput u sivo obučenog putnika namjernika u vijugavim linijama vukao po pločnicima. Pala je noć i svjetla gradske rasvjete i rijetkih automobila bljeskala su po pločnicima i po našim u osmijehu iscerenim zubima.

Ovaj sam put izgubljen u romanu o Pragu. Prvi puta nije bilo teško naći pravi put, samo smo pitali prolaznike (mluvite anglicki?).

Sada bi trebalo pitati one koji čitaju isti roman kao i ja.

Roman je Sedam crkava Miloša Urbana a podnaslov mu je Gotički roman iz Praga.
Ima li koga? Is there anybody out there?

Zlatni je grad prekrasan i izgubiti se u njemu je čista poezija. Izgubiti se u Pragu znači skrenuti u neku uličku u kojoj pronađete ogroman grafit sa slikom Johna Lennona na oronulom zidu, prekrasan park iza po ničem obećavajuće crkve i malu birtiju u kojoj popijete becherovku i pojedete komad medene pite te usput pokušavate razumjeti naslove u lokalnim novinama.

Izgubiti se u romanu Sedam crkava znači izgubiti nit koju je pisac namijenio čitatelju da je slijedi, izgubiti se između pitoresknih slika pradavnog Praga pomiješanih s galerijom malo je reći čudnih likova koji rješavaju ili izvode ničim izazvane zločine (još nisam dovršio knjigu, vjerojatno će zločini postati smisleni koliko to zločini mogu biti).

Glavni lik čitave knjige je gotički Prag čiji su zubi iscereni u osmijehu šiljatih zvonika i čije su ruke mračne uličice i čije je tijelo satkano od širokih avenija i zavojitih stuba, od čađavih statua i oblih mostova, od velebnih palača i naherenih kućeraka, od nemirne noći i tanke linije krvi koja teče prema zapjenjenoj Vltavi.

A nakon što pročitam taj roman do kraja, možda ću ga pročitati ponovo. Da bih ga razumio.

I nakon toga ponovo ću otići u Prag.

Jer treba mi Prag, otvoren za poglede, otvoren za trčanje...

Zec the toilet manager
zeconfire@net.hr