Zec: Iš-mail

Pitanje je sljedeće: kupite li knjigu Išmail kojoj su kao autori na naslovnoj stranici navedeni Vladimir Arsenijević i Aleksandar Zograf (ili je dobijete na poklon, na čemu još jednom zahvaljujem koprivničkoj noir zvijezdi), što ćete dobiti? Naučiti? Usvojiti? Izgubiti? O čemu razmišljati? Koliko vremena potrošiti? Ništa od navedenog?
 
Ovdje čitatelj (ti!) može (mora!) iskoristiti svoje pravo i poslati mi mail u kojem opisuje način na koji on doživljava čitanje knjiga uz detaljan opis svojeg prvog seksualnog iskustva kojeg ću ja iskoristiti u javnom performansu 'Poricanje'.
Obučen samo u Batmanovo odijelo prošetati ću špicom, glasno ću izvikivati mail dotičnog čitatelja i detaljno prepričavati njegovo prvo seksualno iskustvo. Nakon toga skinuti ću Batman odijelo i ostati samo u tigrastim tanga gaćicama, javno poricati ne samo da sam taj performans izvodio ja, ne samo da nisam spominjao čitatelja nego  istog  nazvati telefonom, obući si odijelo i  spojiti ga direktno na ogromne i jeftine zvučnike.
Uz krčanje statičkog elektriciteta predstavivši se lažno kao advokat, ponuditi mu da tuži 'tog pedera performera' koji je tako nezakonito i javno iznio podatke o njegovom životu.
Pokušati i uspjeti izvući još kompromitirajućih podataka od čitatelja-sugovornika i time izvesti javni 'Trenutak istine'. 
Svaki čitatelj će za nagradu ogoljavanja svoje intime dobiti knjigu po izboru, ne skuplju od 99,99 kuna.

Već sama kombinacija Vladimira Arsenijevića i Borivoja Radakovića kao 'glasova' beogradskog mladca i zagorskog strojovođe, Aleksandra Zografa kao strip autora čiji je crtež prejudiciran kao svojevrsni firestarter za priču i Svebora Midžića kao meksičkog anarhiste, umetnika i teoretičara Hermana Hervesa Dijesa dovela me u situaciju da knjigu unaprijed smatram zanimljivom. Osobito kada sam saznao i tko su potonja dvojica. Imam rupe u obrazovanju, jebi ga.

Bio sam u pravu i bio sam u krivu.
 
Tema romana je način na koji petnaestogodišnjak doživljava smrt ujaka, Ivana Jevremoviča koji je sam sebi nadjenuo ime Išmail te odnos 'države' prema umjetnosti koju ne shvaća ili je smatra subverzivnom. Ljudi su tu samo kao nuspojava pravila, zakona, odgoja i međusobnog nerazumijevanja, kao rezultat djelovanja države i umjetnosti.
 
Roman počinje dvjema odličnim Zografovim sličicama, na jednoj je prikazan Išmail kako zagrljen sa kokoškom čeka dolazak vlaka, a na drugoj su tri osobe (dvije obučene u crno, jedna u bijelo); na jednoj piše 1979, na drugoj White Riot, a na trećoj je upitnik.
Slijedi odličan dio naslovljen '...Išmail...' čiji mi je prvi dio, 'Zabranjene reči', savršeno sjeo. U njemu glavni lik, petnestogodišnjak, opisuje svoju majku (član partije) i sebe (punker i anarhist) te i time odlično oživljava duh onog vremena.

Nakon toga, da ukratko prepričam sadržaj, saznajemo da mu je poginuo ujak, upoznajemo njegove babatetke Milu i Dragu, zajedno sa svima njima putujemo na parastos ujaku kojeg je Ljubica Jevremovič - Keva (njegova sestra), odlučila pokopati pod imenom Ivan Jevremovič ne obazirajući se na njegovu posljednju želju da ga pokopaju samo pod imenom Išmail, upoznajemo Drageca Bolfeka iz Zaboka koji je vozio vlak koji je odsjekao glavu Išmailu na njegovom posljednjem performansu, pratimo ih kada svi zajedno odu na ručak, saznajemo detalje oko Išmailovog samoubojstva, pratimo Drageca natrag na vlak, prisustvujemo Kevinom živčanom slomu i na kraju i čitamo esej o Išmailovoj umjetnosti.

Početak i kraj odlični, sredina tako, tako. Završni esej u kojem su opisani Išmailovi performansi ('Jebem vam Boga' iz '68. ga je odveo ravno u ludnicu i zatvor) i 'Muzej kokošaka' kao mjesto u kojem se napokon kida beskrajna potrošačko-konzumerska  petlja me odmah potaknula da i ja izvedem neki jestivi performans. Pa sam bacio smrznutog piceka s trećeg kata na susjedovog njemačkog ovčara uz intoniranje himne. Pas je u šoku, ja sam u strahu, picek je u juhi, a susjed je velik i ljut. Možda ga juha smiri.

Sve ostalo mi je pomalo nategnuto; te istaknute suprotnosti zagorskog željezničara (koji uzgaja kokoši) i zemunske samohrane majke članice partije, te je baš ljubitelj kokoši pogazio Išmaila čiji je zadnji performans bio ležanje na pruzi s kokošom u krilu i ti čudni razgovori u kojima svi iz Zemuna savršeno razumiju pripitog željezničara iz Zaboka (ja sam bar Zagorac pa znam da je to nemoguće), a ja vjerujem da bi točnije bilo da jedna strana uopće ne bi razumjela drugu. Stripovski? Svakako.

Išmail je - kao eksperiment, kao križanac između stripa i romana, kao način da se književnost približi ljubiteljima stripa i obrnuto - ispao odlično. Ali, samo kao roman ili samo kao strip ne funkcionira jer svaki je od tih pojavnih oblika okljaštren i prilagođen onom drugom. Već i samim opisom nastanka tog djela u predgovoru (kojeg svaki revni čitatelj pročita) kao simbioze između stripa i priče, čitatelj očekuje da jedno ne funkcionira bez drugog. Pa neka tako i bude.

Zec the toilet manager
zeconfire@net.hr