Zec: Gradovi, mora, otoci

Nakon mog prvog posjeta Veneciji, (išao sam u vrijeme karnevala kao svaki do sebe držeći turist), neki me prijatelj upitao kako je bilo. U jednoj rečenici odgovor je glasio: "Prvi sam puta vidio da policajac regulira promet pješaka, odvratna gužva, hladno za popizditi, nigdje mjesta za sjesti, kava pet eura, vodič nam se izgubio, crnci prodaju replike torbica, a osim toga Venecija je divna, stotine palača, kamenih mostova, gondole, crkve, prelijepe maske, ma milina jedna, nemoj reći da još nisi bio, pa daj idi već jedanput jebote!".

Bio sam poslije još jednom, opet u vrijeme karnevala, i opet ista priča. Samo se ovaj put vodič nije izgubio. Nego vozač autobusa. Zajedno sa autobusom i svim putnicima. Kad je u Italiji sve na talijanskom, mamu im njihovu.

Nakon pročitane knjige Josifa Brodskog Vodeni žig ozbiljno sam se zapitao da li smo ja i on bili u istom gradu. Na grad, odnosno u ovom slučaju Veneciju, koja je u djelu jednako važna ako ne i važnija od glavnog lika, naišao sam još i u Hemingwayevom romanu Preko rijeke pa u šumu i u Mannovoj noveli Smrt u Veneciji. Sve te Venecije, a osobito Venecija Brodskog gradovi su koji imaju snagu da vas opčine čipkom palača, uzdignutim oblinama mostova, tamnim drvetom gondola koje bešumno sjeku vodu i zeleno crnom vodom u kojoj vaše lice izgleda poput jedne od maski na karnevalu, blijedo i beživotno. Ovako to zvuči riječima Brodskog koji Veneciju posjećuje jedino zimi:

"Poželio sam im ispričati o visoku vodostaju, o različitim tonovima sive boje koje vidite kada doručkujete u hotelu, umotani u tišinu i blijedu jutarnju tupost mladenaca na bračnom putovanju, o golubovima koji u svojoj latentnoj sklonosti za arhitekturu ističu svaki zabat i svaku oblinu baroka, o osamljenom spomeniku Francesku Queriniju s njegova dva eskimska psa, isklesanim u istarskom kamenu - boja tog kamena mora da je slična onomu što mu je posljednje bilo pred očima dok je umirao na svom kobnom putovanju na Sjeverni pol; a sada u Giardinima sluša šuštanje crnogorice u društvu Wagnera i Carduccija - o hrabrom vrapcu koji se spustio na uzbibanu oštricu gondole na pozadini vlažnog beskraja o koji udara mutni široko."

Možda je zgodno primijetiti da se ljudi nigdje na spominju. Ne samo u ovom odlomku negu u čitavoj knjizi Brodski se divi, klanja, hvali, ma obožava Veneciju, njezine palače i mostove, crkve i kanale, hladno vrijeme i crnu vodu, njezinu povijest i sadašnjost, ali venecijance skoro nikada ne spominje. Odnosno, i kad ih spominje govori o tome kako su hladni i kako je teško sa njima uspostaviti neki odnos, jer su plemenski nastrojeni. Naravno, i to je dio (za njega) privlačnosti Venecije.

Za mene tu privlačnost ima Prag u proljeće , sa svojim olovno-sivim jutrima, s pogledom na gomile Škoda koje razigrano jure ispod prozora, sa zlatnožutom hladnom pivičkom u deset ujutro na terasi koja gleda na uzbibanu Vltavu, s hladom u voćnjacima na Petøinu kada noge više ne mogu, sa podnevom koje otkucava u ulici pokraj glavnog trga a ispred vas radnik za hidrauličnom bušilicom i krezubim osmijehom, sa knjižarama u kojima mogu pronaći Krteka za klince, i na večeri sa umirućim suncem iza leđa i s češkim mrmorom sa bezbrojnih usana i sa svih strana koji me polako uspavljuje.

Svatko bi trebao imati grad u koji odlazi i grad u koji se vraća. Poput Brodskog. Možda bi onda svi dobili Nobelovu nagradu, za ovo ili ono.
 
Zec the toilet manager
zeconfire@net.hr