Zec: Don Šimpragine bilježnice

Još uvijek pamtim jednu rečenicu iz Vargas Llosinih Don Rigobertovih bilježnica koju ću citirati vrlo vjerojatno netočno, ali koja će i unatoč tome stilski ostati skoro ista i time savršena za namjenu koju imam za nju. Ta rečenica, kojom je Don Rigoberto pobijedio u natjecanju za najbolju rečenicu kojom će se uvredljivo opisati jedan narod i kultura zvuči otprilike ovako: "Svaki put kad uplovim u Porth Arthur, prožderem jedan krokodilski biftek i poševim jednu urođenicu."

Razlika između ovakve rečenice i rečenice tipa "Nabijem vas na kurac, glupi potomci robijaša",  koju bi većina ljudi smatrala puno uvredljivijom, predstavlja razliku između dobre i loše književnosti.

Kako svi hvale Dalibora Šimpragu i njegov roman Anastasia te kako je na ovom siteu prije koji dan objavljen intervju s dotičnim sad bi najlakše bilo biti zločest i proglasiti mu roman pretencioznim sranjem u kojem autorova erudicija služi samo za pokazivanje znanja o Hegelu, Ujeviću, mostarskoj ćupriji, numerologiji te za.... promicanje sebe, kaj ne? Autor samo skromno pokazuje da zna ponešto o svemu. A kako ja nisam neki kritičar, već samo neki pseudonick na netu, takve bi si i te ocjene mogao dozvoliti. Mislim da razumijete, jelda?

Nažalost, jedino loše što mogu reći o Šimpraginom romanu je da njegov autor na slici odabranoj za intervju izgleda kao kratkovidni rumunjski ševac u visokoj travi koji snima 'sam svoj majstor' pornić da bi očarao svoju buduću transilvanijsku nevjestu. Dalibor Šimpraga je u romanu "uplovio u Port Arthur, prožderao krokodilski biftek i poševio urođenicu".

Glavni junak Anastasije, Goran Kanevski, mladić iz jednogog zagrebačkog kvarta na pragu tridesetih koji živi s roditeljima i ima nekakvu 'fuckbuddy' vezu s djevojkom Tamarom i krug prijatelja uz pomoć kojih ubija dane uz Šimpraginu pomoć, vrlo me lako povukao u svoj svijet. Na trenutke sam se i prepoznao, u nekim postupcima, u nekim događajima.

Roman je podijeljen na poglavlja o stvarnim doživljajima Gorana Kanevskog, na poglavlje njegove psihoanalize, na poglavlja njegove priče o Bizantu, odnosno o Konstantinu Lakapenu, bizantskom alkemičaru te na dio o izgradnji mostarske ćuprije. Kombinacijom tih priča roman je dobio na kompleksnosti, ali i na zanimljivosti, jer kad mi je postalo dosta tog Kanevskog i njegovih problema sa ženama, prijateljima i samim sobom, radnja je odjednom skočila na Bizant ili ćupriju i opet me zainteresirala.

Da sad tu ne kenjam, nemojte da vas zavara Šimpragin izgled veselog rumunjskog ševca, roman nema happy end (iako ima ponešto erotike) makar sam u tom prokletom intervjuu pročitao da priprema nastavak Anastasije. Evo jednog citata, pa možda ga poželite pročitati. 

"U što meni život prolazi, mislio je gledajući je u oči, dok je ona govorila, a težinom iskustva bio je siguran i u ishod popodneva: krenut će ka njenom stančiću, na jednom od ljepših gradskih obronaka, on će prepoznati kakav senzualan detalj u hodu ili pod odjećom, zapešće s blagim paperjastim dlačicama, koje obećavaju isti takav svilast pregib između bedra i onog brežuljka....."

Zec the toilet manager
zeconfire@net.hr