Zec: Alabama Song

Nisam neki ljubitelj autobiografija, biografija i romansiranih verzija istih, osobito ako se radi o nekom piscu. Svaki podatak, svako saznanje o dotičnom postaje mi teret oko vrata kod čitanja jer opterećen podacima o životu pisca, njegovim političkim stavovima ili seksualnim opredjeljenjima roman čitam drukčije. Naravno, postoji mogućnost da neću ispravno razumjeti roman bez da znam podatke o autorom životu jer oni bacaju drugo svjetlo na radnju, no tu ću mogućnost rado prihvatiti jer rađe ću krivo interpretirati, nego provjeravati je li pisac bio gay i je li opis nekakvog muškog sporta ustvari prikriveni manifest gay pokreta. Pih!

Kako danas bez marketinga ne možeš prodavati ni maglu, a kamoli roman, medijska slika pisca (kao boema, pustolova, seksista, nimfomanke, narkomana ili nešto šesto što se narodu dopada), ga ipak najbolje prodaje.

Gunther Grass i njegova nedavno razotkrivena nacistička prošlost je jedan od primjera odnosa pisac - piščeva prošlost - roman. Teško da prosječno obrazovan čitatelj neće znati za taj podatak o njegovoj prošlosti i da on nimalo neće utjecati na njegovo mišljenje o pročitanom djelu.

Meni je za vrijeme faksa jedan od dražih pisaca bio Momo Kapor. Njegova politička opredjeljenja nisu utjecala na moje mišljenje o njegovim romanima (koje sam pročitao prije), no teško da mi ne bi pala na pamet danas. Kako je moje mišljenje da roman nakon što je napisan počne živjeti svoj život, neovisan o autoru, tako se Kaporovi romani i dalje ponosno kočopere na mojim policama.

Alabama Song je roman francuskog pisca Gillesa Leroya za koji sam pisac daje preporuku da se djelo čita kao fikcija, a ne kao biografija, i koji opisuje život prve literarne celebrity, Zelde Sayre Fitzgerald. Kako se roman temelji na stvarnoj povijesnoj ličnosti i kako pisac opisuje stvarne događaje (ispričane iz ustiju Zelde), ali onda oko njih stvara vlastitu fiktivnu scenografiju i atmosferu, ja bih ipak rekao da je to nekakav križanac romansirane biografije i romana. Romansirana fiktografija.

Zelda se u svojim dvadesetim udala za Francisa Scotta Fitzgeralda (najpoznatiji po Velikom Gatsbyju - usput, taj je naslov ona smislila), mladog pisca u usponu i njih dvoje su u tom braku, zahvaljujući vlastitim neobuzdanim karakterima, nesretnim sudbinama i književnoj vještini, postali ključne figure književne elite tog vremena (20-te, 30-te i četrdesete godine prošlog stoljeća). Zelda je zbog svoje naravi, zbog književnih ambicija od kojih nije odustajala (usprkos supruga koji ju je u tome ne samo sprečavao već i koristio/krao dijelove njenih tekstova i stavljao ih u svoje romane) te sklonosti ka rušenju društvenih normi postala i feminističkom ikonom.

Gilles Leroy majstorski koristi Zeldu kao lice kroz koje priča čitavu priču, i pomoću nje nam dočarava kakav je bio život žene/supruge u to doba i kako je lako mogla, ako se ista nije znala ponašati prema pravilima društva (drugim riječima, ako nije bila prikladna supruga) za kaznu završiti u psihijatrijskoj ustanovi. Tada je to bio odličan način na koji su se muževi rješavali neposlušnih i neprimjerenih žena. Tako i Zelda svoj život završava u 48. godini, u požaru u psihijatrijskoj ustanovi. F. Scott Fitzgerald pak umire u 44-oj, načet tuberkolozom i dokrajčen alkoholom.

Da bi ovaj tekst završili u vedrijim tonovima, za kraj možemo povući paralelu između literarne heroine onog doba, Zelde Sayre Fitzgerald i suvremene literarne konkubine, ovaj heroine - Nives Celzijus. U stvari ne možemo, jer bi ta paralela počela u zvijezdama , a završila u ..., a tamo bogami ne idem. Ne bez gumenih čizama.

Zec the toilet manager
zeconfire@net.hr