Zec: Al se nekad dobro jelo

Svaki moj posjet knjižnici započinje na isti način, a završava potpuno nepredvidivo, neočekivano i često puta graniči sa fantastikom ili nekom manjom europskom državom. Taj zadnji dio moje izjave naravno nije istinit, no namjera mu je da se nevinog čitatelja navede na krivi put i umjesto da gleda Ekskluziv, Eksploziv ili naprosto u zid (zanimljiv prijedlog jer korist je ista, ali nema pretplate HTV-u), žrtvuje pet minuta i pročita ovaj tekst misleći da se radi o nekakvom smiješnom akcijskom-horor-triler tekstu.
 
Dakle, da ja ipak nastavim u planiranom revijalnom tonu...

Nakon vraćanja knjiga pognute glave očekujem prijekor namrštene knjižničarke. Ona, nakon što očita barkod sa knjige i moje iskaznice i shvati koliko kasnim, podigne svoj optužujući pogled prema meni i onda uz obavezno odmahivanje glavom pažljivo prati moje slijeganje ramenima. Slijedi jedan zvučni 'cccc..c...c....c....c....c...c.........ijuf'  kojim komentira moj samokritični pogled kojim joj pokazujem da ne postoji veća kazna od srama kojeg sada osjećam jer opet kasnim s vraćanjem knjiga.

Ukoliko se izvučem bez plaćanja kazne, bez odgode krećem prema dva stola na koje su revni i marljivi djelatnici knjižnice naslagali otpisane naslove. Najčešće su u pitanju knjige o socijalizmu i samoupravljanju, nekakvi stari klasici - obično oštećeni, romani koje je nakon izdavanja pročitao samo autor i njegova uža obitelj ili knjige na ekavici koje su prodaju po 5 kuna. Pitanje koje se nametnulo taj put bilo je; kako odoljeti knjizi čiji je naslov Sto ludih ručkova Libera Markonija? Odgovor je nikako. A i zašto, pobogu!

Libero Markoni pseudonim je beogradskog kniževnika, pjesnika, novinara, slikara, pijanice i boema Slobodana Markovića. Dotični gospodin, pokojni od 1990. nadalje, trenutno živi u svoje 62 izdane knjige i u sjećanjima starih beogradskih dama i nekadašnjih čitatelja Borbe kojoj je, uz karikaturistu i ilustratora Dragana Savića davao poseban pečat, kažu.


Pročitao sam anegdotu u kojoj ga je tadašnji urednik vodio u Švicarsku na liječenje od alkoholizma, ali su iz nekakvog razloga morali stati u Milanu. Tu ga je urednik ostavio u nekakvoj birtiji, bez prebijene lire, bez znanja talijanskog i naručio mu limunadu. Kada se vratio za tri, četiri sata, Liberov stol je bio pun cuge, on je pjevao 'Ti me Mico ne voleš...' a četiri su talijanska konobara sjedila na šanku i pratila ga sa 'Cisto sumlam, cisto sumlam'. Dvojac Markoni/Savić su i autori spomenute knjige ludih ručkova (Libero recepata-priča, a Savić ilustracija), uz obilno Podravkino mecenstvo, koje oni vraćaju spominjanjem određenih kulinarskih sastojaka ili pića.

Sto ručkova je jedinstvena kuharica, spoj ljubavi prema životu i ljubavi prema hrani i želje da se obje te ljubavi spoje, da zamirišu i zacvrče poput slanine bačene na vruće ulje i da, nakon što se ručkove konzumira, želudac bude pun, srce bude puno, a mozak tiho pjevuši šlagere. Veliku većinu recepata gotovo je nemoguće pripremiti doslovno kako piše, jer je gotovo nemoguće nabaviti sastojke (knjiga izdana 1971.) onakve kakvim ih Libero opisuje, jer ili su proglašeni nezdravim, kancerogenim i tko zna kakvim ili bi im cijena bila basnoslovna. Neki od sastojaka; domaća svinjska mast, teleće glave, ovce sa planine, četiri mlade kornjače, jegulja od metar i pol, smuđeva ikra, divlji šaran od tri kile, 26 ševa, sušena štuka, domaća jaja - svježa od istog dana, crno pile, izvorska voda, vrući domaći kruh, i fantastičan apetit. Nakon svakog ručka uzima se vremena i ovisno o hrani, sluša se Brahms, ali sa radija, ili treba se ljuljati što duže u naslonjaču za ljuljanje i slušati kako kiša bije u okna, ili obavezno je crtanje flomasterom i pisanje golicavih stihova u vezi sa ribama, za prošlost se ne mari...

Već i sama imena Kočijaški ručak, Škembe tava sa pećke bistrice, Somovina Mije Alasa, Obed siromašnih ljubavnika pokazuju nam da su riječi, hrana i ljubav najvažnije stvari u životu Libera Markovića. Ili kako je on sam rekao u predgovoruo knjizi; ona je namijenjena svima koji žive život.

Zec the toilet manager
zeconfire@net.hr