Sve zbog pogleda

potajno sam se ponadala većem stanu i svojoj sobi. Do ovog ljeta nisam imala svoju sobu, već sam spavala sa roditeljima, a imati svoju sobu jako je bitno ako želite pozvati prijatelje kući i ako se ne želite igrati ispod stola.
Nedavno je moj tata od velike kuhinje napravio manju, a od ostatka sagradio moju sobu: potpuno ograđenu, bez prozora, samo s jednim krevetom i malim otvorom za zrak. Tako mala sliči na logore što ih radimo od kartonskih kutija u tuđim dvorištima i iz nje se može čuti sve što odrasli, ako govore malo glasnije, pričaju kasno navečer: o kreditu, o novom stanu kao i o imenima malih beba. Također se može osjetiti miris hrane koju priprema moja mama za vrijeme ručka i večere: miris punjenih paprika, prženih krumpirića ili onoga čemu se najviše veselim - domaćoj savijači od jabuka ili sira.
Ljeto grije kamene ploče gradskih ulica, a dani postaju sve duži.
Prevrćem šarene bojice u lijevoj ruci dok drugom nastojim crtati i istovremeno držati papir na mjestu. Nervozno grizem usnice - ne smijem išarati bijeli stolnjak na kojem još uvijek stoji neoprano posuđe od doručka. Na dnu moje šalice, u tankom sloju, ostalo je još mlijeka s rastopljenim keksima...