Što je uopće besmisao, a što smisao, pitanje je sad? Naime, svakodnevno smo svjedoci koliko su ta dva protivna pojma bliska i sve sličnija. No ipak, barem teoretski, besmisao bi trebao biti u opreci sa smislom i skladom života, jer dok je smisao uglavnom prozaičan i uobičajen, besmisao nije samo njegova puka negacija, nego je, 'ajmo reći', potenciranje (ne)sklada u životu kroz njegova protuslovlja.
Ako ovaj pokušaj teoretiziranja zvuči pomalo filozofski, spomenimo da je još Aristotel istraživao filozofiju smijeha i već je tada besmisao bio itekako smisleno razmatran. Osim u svakodnevnom životu, besmisao je najviši izraz sama sebe, tj. smisao, našao u umjetnosti, poglavito u poeziji i prozi, a Edward Lear mu je među prvima iskazao počast i dao dužno mjesto. Dometak 'besmisao' pridao je svakoj temi, uresivši ili udesivši je svojom savršeno besmislenom obradom. Te su ilustrirane pjesmice i crtice – pune izmišljenih imena, neobičnih mjesta, čudnih stvorenja i šašavih ideja – izniman produkt mašte otkačenog genijalca čije je pero kreiralo samosvojnu književnu vrstu koju odlikuje, kako je volio reći, 'čist i apsolutan besmisao'.
Lear se volio igrati s riječima i s djecom, čitati im i pokazivati svoja djelca te 'gledati kako se raduje taj mali narod'. Prva mu je knjiga izašla 1846. pod naslovom Knjiga besmislica (A Book of Nonsense); bilo je to u vremenu realizma kad su dječje knjige bile usredotočene na moralne pouke o ponašanju, a odrasli su čitali debele pustolovne ili dubokoumne romane, i bila je pravo otkriće!
A takva je bome i danas, poslije gotovo dva stoljeća, kad se neprolazne besmislice Edwarda Leara u nenatkriljivom prijevodu Mate Marasa ponovno otkrivaju hrvatskome čitateljstvu.
