Bacit ću ti kompjutor kroz prozor

Bacit ću ti kompjutor kroz prozor bila je druga objavljena knjiga danas vrlo popularne i nagrađivane autorice Jasminke Tihi-Stepanić. Njome i svojom prvom knjigom, Imaš fejs, odmah je stekla simpatije mladih čitatelja jer je pokazala kako zna izabrati njima bliske i atraktivne teme i pogoditi prepoznatljiv im jezični izričaj. Za prvu knjigu dobila je i Nagradu Mato Lovrak, što je bila potvrda literarne kvalitete djela, ali vjerojatno i poticaj autorici da nastavi pisati romane za adolescente koji su vrlo uspio spoj problemske i zabavne književnosti.

Glavni junak romana Bacit ću ti kompjutor kroz prozor osmaš je Luka, koji teško proživljava rastavu braka svojih roditelja. Zbog nezadovoljstva novonastalom situacijom Luka se povlači u virtualni svijet kompjutorskih igara. Autorica vrlo uspješno ocrtava način života mladih ljudi koji svoje nezadovoljstvo, svoje frustracije, svoj bunt, svoj jad prilično često utapaju u virtualni svijet, što im omogućavaju novi mediji.

Lukini problemi bujaju i zbog nedovoljne komunikacije s odraslima i s prijateljima. Prijateljica Iva dobronamjerno mu savjetuje: ''Mislim da bi se trebao suočiti s tom činjenicom i podijeliti je sa svojim prijateljima. Bilo bi ti lakše.'' Ali onaj kojega je zamamni svijet suvremenih medija već dobrano otuđio (''Ja nikada ne izlazim. Što imam izlaziti? Subota mi je idealna za igranje igrica, gledanje filmova i spavanje.'') teško može prihvatiti prijateljsku ruku koja mu nudi pomoć izvan svijeta u koji je uronio i koji mu pruža lažnu sigurnost.

Razliku između virtualnoga i stvarnoga svijeta najbolje ocrtava Lukina konstatacija kad nailazi na kvartovske huligane koji ga maltretiraju: ''Da mi se pojave u igricama, ne bih samo tako odstupio, ali ovako, uživo, suočiti se s njima, bilo je nešto posve drugo.'' No upravo nedostatak komunikacije vodi sukobima s okolinom i balansiranju između društveno prihvatljivoga i devijantnoga ponašanja. Lukino moralno posrtanje (prodaja zlatne narukvice, koju mu je kupila pokojna baka, da bi kupio najnoviju igricu i platio huliganima koji ga ucjenjuju) kulminira grizodušjem kad odlučuje da će novac dobiven za narukvicu darovati za siromašne u crkvi ili uplatiti na neki od žiroračuna koji se svaki dan u predbožićno vrijeme pojavljuju na televiziji.

Vrijednost ovoga romana u tome je što putem zanimljive priče mlade upozorava na opasnosti moderne tehnologije i svih socijalnih implikacija koje iz nje proizlaze. No autorica to ne čini jednostrano, ukazujući isključivo na negativne posljedice, nego pokazuje i dobre strane i neminovnost prihvaćanja novih medija i novih tehnologija, ali kad su one pod osviještenim nadzorom. Staru poslovicu Vatra i voda su dobre sluge, ali zli gospodari mogli bismo parafrazirati u: Suvremeni mediji dobre su sluge, ali zli gospodari.

U skladu s tim, rekla bih da je idejna poanta ovoga romana u dedinoj poruci Luki uz božićni dar. Luka, opčinjen kompjutorskim igricama, naučio je i svojega dedu, strastvenoga ljubitelja šaha, igrati šah s kompjutorom. Na kraju romana deda daruje Luki kutiju sa šahovskim figurama uz znakovitu posvetu: Šah možeš igrati s kompjutorom, no on ti nikada neće zamijeniti stvarnoga druga u igri.
(Dubravka Težak)