Drugo lice drugosti: Književnoantropološke studije

da će se u hrvatskoj znanosti o književnosti naći snaga starijeg i srednjeg naraštaja koje bi se mogle aktivno uključiti u živo polje književne antropologije – a već se javljaju najmlađi stručnjaci poput Lea Rafolta da tome razmjerno nedavno konsolidiranom interdisciplinarnom području doprinesu svježim i opsežnim raspravama.

Posrijedi je naime iznimno zahtjevna metodologija, koja iziskuje dobro snalaženje u tako različitim odvojcima suvremene teorije kao što su teorija književnosti, folkloristika, etnologija i kulturna antropologija – metodologija, osim toga, koju upravo njezin hibridni karakter neprekidno nagoni na oštro i neumoljivo samo-propitivanje. Susret s Drugim iz naslova Rafoltove knjige neće dakle biti samo 'tematski' susret s kulturnom drugošću kojoj će autor posvetiti dobar dio svojih studija – 'čovjekov' susret sa ženskošću, seksualnim alteritetima, strancima, posebice Židovima, ubojicama, životinjama, čudovišnošću i tjelesnom izobličenošću, pa tako i susret eurocentričnog subjekta s drugim kulturama, nego jednako tako i susret književnosti kao Drugosti 'zbilje' s onim što se iz perspektive njezine umjetničke autonomije može doimati kao njezino Drugo – sve ono naime što je 'onkraj' granica književnog teksta – ali isto tako i susret tradicionalno obrazovana filologa s njegovim disciplinarnim Drugim, s mnogoobličjem diskurzivnih praksi što okružuju književni tekst konkurentnim, a katkada i znakovito sukladnim reprezentacijskim ponudama slikovlja kojima intenzivno barata i književnost.

Ova se knjiga u kontekstu suvremene književnoznanstvene produkcije u Hrvatskoj izdvaja upravo po tome trostrukome rasteru, te je, kao i autorova prethodna studija o hrvatskoj ranonovovjekovnoj tragediji, znak znatno izmijenjena i uzdignuta standarda poimanja književnoznanstvenoga posla u hrvatskoj akademskoj znanosti uopće.
(Lada Čale Feldman)