Zapisi i vremena Nikice Slavića

... Već jednom prihvatio sam se pisanja romana prema manje ili više definiranoj pisanoj gradi. Koliko je stvarna, a koliko fiktivna bila obiteljska kronika Gizele Weber, kao podloga mojoj Kratkoj kronici porodice Weber - gotovo je irelevantno pitanje. Tu sam Gizelinu kroniku mogao u potpunosti izmisliti, a mogla je biti upravo onakva kako se o njoj govori u romanu. U svakom slučaju, riječ je o tradicionalnom postupku, postupku od davnina, gotovo banalnom postupku pisaca, koji otkrivaju ili navodno otkrivaju neki rukopis, ili više njih pa ih prenose u svoj tekst. Na taj se način nova knjiga pokušava smjestiti u okvire određene tradicije, a pozivajući se na izvore, fiktivne ili stvarne, nastoji čitatelja unaprijed uvjeriti u svoju istinitost. Stvaranje istine, literarne istine, pa onda i istine uopće, jedan je od najjačih poriva koji upravljaju proznim piscem. Tako valja razumjeti oslanjanje na stvarne ili fiktivne prethodne rukopise; tako valja i oprostiti piscu, ako se nekome čini da je oprost potreban. Jer pozivali se mi ili ne pozivali na izvore, činili to ovako ili onako - svakoj je knjizi nešto prethodilo.