Roman Mihaila Sebastiana Već dvije tisuće godina... iz 1934. ponire u dubinu uma židovskog studenta u Rumunjskoj burnih predratnih godina. Protagonist tog književnog remek-djela piščev je alter ego, mladić u škripcu između antisemitizma i cionizma. Premda kao student mora trpjeti fizičko i verbalno zlostavljanje, osjeća se odvojenim od drugih Židova i pita se je li njihov aktivizam vrijedan cijene koju moraju platiti. U trpljenju progona pronalazi asketski i mistični užitak što je pripadnik "prljavog naroda", a osjećaj da mu se zbog toga nanosi nepravda predstavlja mu jednu od najtaštijih intimnih radosti. Štoviše, htio bi na pet minuta biti antisemit i osjetiti u sebi neprijatelja kojeg treba suzbiti, osvijestiti "grijeh" što je Židov. Provodi dane družeći se s revolucionarima, fanaticima i razvratnicima, ali osjeća nemoć da uđe u gomilu i skotrlja se u njezinu džunglu. Razumijeva pritom jako dobro zašto je Židov-otpadnik, dakle onaj koji je predodređen za život u sebi samome, za druge bolja meta od bilo koje druge vrste otpadnika.
Osjećaj intimne topline poniženja tog esteta i melankolika ne napušta ni u drugom dijelu romana kada ga zatječemo kao arhitekta u provinciji na projektu premještanja sela koje se nalazi na nalazištu nafte, a koji financira američki biznismen. Nakon fabularnog skretanja u svojevrsnu studiju poslovnih intriga i ljubavnih odnosa, potkraj romana iznova u prvi plan izbija tema antisemitizma. Protagonist vodi duge razgovore sa svojim suradnicima različitih ideoloških orijentacija, u kojima Sebastian secira višeznačnost međuodnosa Židova i nežidova u Rumunjskoj.
Nije zbog toga čudno što je roman izazvao burnu debatu u bukureštanskoj kulturi: lijevo orijentirani kritičari optuživali su autora da je antisemit iako Židov, desno orijentirani optuživali su ga pak da je cionist. Sebastian im je odgovorio 1935. lucidnim esejom Kako sam postao huligan, koji je također uvršten u ovo izdanje.
Proizašao iz nasilja antisemitizma, ovaj roman obilježen traganjem i porugom usmjerenom protiv samoga sebe tjeskobna je i dalekovidna kronika ustrajnosti i očaja, otpora i prihvaćanja.
S rumunjskoga preveli Luca-Ioan Frana i Ivana Olujić.
