Utz

... u svojemu stanu s pogledom na praško Staro židovsko groblje, u Širokoj ulici broj 5. Tri dana poslije, u 7:45 ujutro, njegov prijatelj dr. Vaclav Orlik stajao je ispred crkve Sv. Žigmunda očekujući mrtvačka kola i stežući u ruci sedam od deset ružičastih karanfila, koliko se nadao da će si priuštiti kod cvjećara. S odobravanjem je primijetio prve znakove proljeća. U vrtu preko puta, nad lipama su kružile čavke s grančicama u kljunu, a svako toliko s valovitih bi se crepova stambene zgrade odronila manja lavina.
Dok je čekao, Orliku priđe čovjek s grivom sijede kose koja mu je padala preko ovratnika kabanice.
— Svirate li orgulje? — upita čovjek šmrcavo.
- Baš i ne — reče Orlik.
— Ni ja — reče čovjek i ode s noge na nogu pokrajnjom ulicom.
U 7:57 isti je čovjek iznutra otkračunao golema barokna vrata crkve. I ne klimnuvši Orliku, uspe se na galeriju s orguljama pa, sjevši u kor od pozlaćena drva, među anđele s trubljama, stane svi¬rati posmrtni marš što se sastojao od dva zvonka akorda koje je naučio dan ranije, i to od orguljaša koji je bio prelijen tako rano ustati iz kreveta te je u domaru našao zamjenu.