Ubožnica za utvare – 10 pripovijesti o nemogućim ljubavima

On ima ulogu korektora u suvremenoj hrvatskoj književnosti. Od prve zbirke pjesama, Gnomi, do posljednje, Aritmije, Rešicki trasira put poeziji (i drugim pjesnicima), što u vremenima, kad zabava i spektakl proždiru svaki ambiciozniji oblik kulture, uopće nije jednostavna i bezazlena stvar.

Ovom prigodom Rešicki se javlja zbirkom priča, čime pokazuje da kratke priče iz zbirke „Sagrada familie“ srećom nisu bile slučajni izlet u prozu. No, i danas je, kao i u doba Rešickijeve prve knjige, situacija u književnosti poprilično zbrkana. Pisati prozu postalo je stvar društvenog prestiža. Pišu je lakoglazbene pjevačice, ostavljene supruge, zlostavljani muškarci, manekenke, zaručnice ratnih profitera, liječnici opće prakse...

Stil je nekakva mješavina Big Brothera, crne kronike i šapanjolsko-meksičko-brazilskih sapunica. U široku, ali i u kulturnu javnost odašilje se poruka da je pisanje proze jednostavna stvar, da pisati može svatko. Na taj trik lijepi se sve više pisaca "od formata", posebno mlađe generacije. E, uprvo u takvoj situaciji, slučajno ili ne, javlja se Rešicki sa zbirkom priča Ubožnica za utvare.

Riječ je o savršeno komponiranoj i stiliziranoj prozi u kojoj prepoznajemo mladoga Rešickog iz Sretnih ulica, odraslog na rokenrolu, ali u kojoj ipak (i logično) prevladava četrdesetineštogodišnjak koji daje do znanja da je pročitao i razumio Kafku, Kiša, Musila ili Hamvas, da je prozreo većinu životnih trikova, te da stvari uzima s rezervom, promatra ih s distance. Ukratko, Ubožnicom za utvare Rešicki, pisac srednje generacije, hrvatskoj prozi vraća pomalo izgubljeno dostojanstvo, koliko god potonja riječ bila potrošena i kompromitirana. No, zasad ne postoji druga riječ za ono što hrvatskoj literaturi otimaju početnici i bezveznjaci, a vraćaju joj Rešicki i pisci slični njemu.