Tvrdi tekst: uvid i nevid moderne hrvatske književnosti

Pokušajem čitanja egzemplarnih ostvarenja Janka Polića Kamova, Ćaskanja i Isušena kaljuža, te Miroslava Krleže, Balade Petrice Kerempuha i Djetinjstvo u Agramu, pjesništva Jure Kaštelana i Ivana Slamniga, zbirke priča Lađa od vode Pavla Pavličića i poeme Hembra Tonča Petrasova Marovića u perspektivi književnosti kao literarnosti želi se ukazati da je njihova neuklopljenost u dominantne književnopovijesne i interpretativne paradigme tek sporadično pitanje specifičnih kulturno-povijesnih okolnosti ili kritičko-teorijske (ne)upućenosti.

Od presudne je, naprotiv, važnosti da se modernost teksta očituje upravo u tome što nikamo ne spada, odupirući se načinom na koji je pisan svakom svođenju na kontekst u kojem je napisan, niti pak ikome pripada, konstitutivno otpisujući ma kakav identitet koji mu se pripisuje – jer je trajno ustrajanje na neprelaznoj otvorenosti koja zahtijeva da ga se uvijek iznova čita eminentno politički zadatak pisanja. Zanemarivati strukture fikcionalizacije svjesnim ili nesvjesnim nečitanjem ne znači, naime, doli vjerovati da je fikcija zbilja.

“Šest podrobno argumentiranih rasprava koje tvore knjigu pod naslovom Tvrdi tekst: uvid i nevid moderne hrvatske književnosti na odabranim primjerima iz hrvatske književnosti polemički otvaraju niz pitanja u vezi s jednim od trajnih i središnjih problema izučavanja književnosti: naime, može li povijest književnosti odgovoriti na literarnu modernost. (...)

Kao cjelina, knjiga uvjerljivo demonstrira kako su pojedini ključni opusi u povijesti novije hrvatske književnosti neadekvatno ocijenjeni, naročito u književnoj historiografiji, te time predstavlja važan doprinos njezinom boljem razumijevanju. Istodobno, autorova svestrana obaviještenost i temeljita upućenost u suvremena kretanja u filozofiji i teoriji književnosti, komparatistički pristup i široko poznavanje književnog kanona, kako hrvatske i susjednih južnoslavenskih, tako i drugih književnosti, pružaju višestruko koristan primjer uspješnog spoja kritike, teorije i povijesti književnosti.”
(Milivoj Solar)

“Polazeći od suvremenih teorijskih uvida te uvjerljivo pokazujući kako problem neprimjerene pozicije pridavane pojedinim djelima i opusima u kontekstu povijesti hrvatske književnosti proizlazi prije svega iz zanemarivanja poetičkog značaja intertekstualnih veza koje ostvaruju, ali i neprimjerenosti primijenjenog hermeneutičkog aparata općenito, Tvrdi tekst ispituje kako konceptualne razloge, tako i teorijske uvjete takve nepovoljne situacije, doprinoseći time njezinu rješavanju.”
(Zrinka Božić Blanuša)