Tvoja krv i moja

koje se prelilo iz granica suhog faktografskog štiva i postalo živom, sjajno ispisanom literaturom pa nije bez razloga proglašavana prvorazrednim književnim događajem. Trinaest godina kasnije i devetnaest godina nakon izlaska iz zatvora autorica se hvata u koštac sa situacijom u kojoj se sada nalazi: samoćom koja je sve više obuzima i sve manjom nadom da će joj suprug, Zvonko Bušić, koji je već trideset dvije godine zatvoren, ikada biti pušten. Pišući pisma njemu Julienne Eden Bušić piše o sebi, o načinu preživljavanja dugogodišnjeg čekanja, gubljenju i vraćanju vjere u konačno izbavljenje, ali i ljubavi koja sve te godine nimalo nije ugasnula. No, svako od pisama ima i poseban dodatak namijenjen cenzoru, osobi koja pisma (ne) propušta zatočenom suprugu i s kojim autorica počinje neizravan dijalog. Ovaj epistolarni roman iskreno je i osobno svjedočenje o ljubavi, odanosti i žrtvi koje mogu doživjeti i preživjeti samo rijetki.