Srcoder

U romanu zatječemo sve Vianu drage teme: žudnju za slobodom, veliku osjetljivost prema patnji, pobunu protiv zla i okrutnosti itd. Vian izgrađuje čitav jedan usporeni svijet koji nam je istodobno blizak i stran, te poetičnošću, ironijom, satirom i jezičnom ludičnošću u romanu upire u rane besmisla i gorčine, preferirajući mnogostrukost otvorenih pitanja pred jednostavnošću konačnih odgovora.

"Srcoder se ubraja među najorginalnije romane druge polovine 20. stoljeća na temu paranoično-mistične majčinske skrbi za djecu koja egoističnoj zaslijepljenosti i okrutnosti pariraju svojim bajkovitim djetinjim svijetom, dok se na drugom naracijskom kolosijeku odvija satirička predstava psihoanalitičke terapije." (Višnja Machiedo)

Boris Vian (rođen je 10. ožujka 1920. - 23. lipnja 1959) od dvanaeste se godine morao boriti sa zdravstvenim problemima koji će ga koštati života u trideset i devetoj godini. Usprkos kratkom životu opterećenom krhkim zdravljem, Boris Vian uspio je postati inžinjer, pisac, glazbenik, prevoditelj, Veliki satrap Akademije za patafiziku, pjevač i, sve do naših dana, simbol neukrotive slobode duha. Autor brojnih romana, prvi je uspjeh doživio pod pseudonimom Vernon Sullivan. Pod tim je imenom Vian napisao četiri romana (Pljuvat ću po vašim grobovima, Svi su mrtvaci isti, I ubit ćemo sve gadove i Nemaju one pojma), pretvarajući se da je "s američkog engleskog" preveo prethodno nepoznatog hard-boiled autora. Usprkos uspjehu kod publike, "Sullivanovi" romani otrpjeli su brojne napade moralista, a 1950. godine Vian je čak i osuđen zbog narušavanja javnog morala za prva dva naslova iz serije. Ali tek će romani potpisani Vianovim postati popularni: remek-djela Pjena dana, Jesen u Pekingu, Crvena trava, Srcoder - kao i priče skupljene u zbirkama Mravci i Ne bih htio krepati. Vianovo djelo puno je zaigranog nadrealizma, humanizma i onirizma koji svoga autora čine jednim od najvažnijih pojava francuske i svjetske književnosti 20. stoljeća.

Roman je s francuskoga prevela Vanda Mikšić.