Soba moje sestre

Tamo gdje bi jedna od junakinja ovog romana voljela poći, uvijek je proljeće. U njezinim mislima trava je tamo bujna, a vlati joj miluju gole listove. No to bajkovito sanjano odredište nije na ovome svijetu. Na onome je. Tamo gdje se više ne mora ni živjeti ni postojati i gdje ustajanje iz kreveta ujutro nije najteži zadatak.

Pisati o depresiji onako kako to radi Aleksandra Kardum u romanu Soba moje sestre, znači dubinski razumjeti da ljudski mozak nije uvijek baždaren za uobičajene životne protokole niti za sreću kao jedini prihvatljiv imperativ. Znači umjetnošću definirati stanje koje nije ni slabost ni lijenost ni propust ni htijenje, nego bespoštedna bolest koja se, bez razlike i bez milosti, okomljuje na muškarce i žene, na mlade i zrele, na građane i seljane, služeći se podmuklim materijalom genetskih kodova i iskustvenih trauma kao opravdanjem. A kad se to dogodi, ništa ne pomaže. Ni violine, ni ljubav, ni logika, ni djeca, ni dnevni zadaci ni sva ta navodno obećavajuća budućnost na koju te nagovaraju. Neposlušna kemija sivih stanica oduzme ti sve dojučerašnje radosti – i nema ti pomoći, i nema te glazbe na koju ćeš zaplesati.

Zato je jezik Aleksandre Kardum glazba koja sve to zna odsvirati. U ovom romanu-triptihu o ljudima koji su posustali puno je dionica koje će čitatelj baš tako doživjeti: kao lirsku melodiju koja još dugo zvoni u ušima – i kao poruka, i kao utjeha, i kao istina, i kao dobra književnost uz koju se vrijedi sklupčati u svom kutku sjete ili radosti.