Slova iz snova

dok svakoga jutra bolno nabadam korake do nasukanog broda i dovlačim na obalu razbijene kutije s opremom.
prvo je sunce visoko na nebu, narančasto, gotovo crveno, na horizontu več zalazi malo srebrno sunce, tek nešto veće od zvijezda što me obasjavaju noću. ne poznajem ove konstelacije, nema ni medvjeda, ni strijelaca, ni gustih plejada pod kojima sam odrasla.
nije hladno, ali nije ni vruće, ponekad je u podne zrak zasićen isparenom kiselom parom, ali pročišćivač zraka u balonu radi dobro, malo me brine hoće li tkanina balona izdržati te kiše. vegetacija na obali je rijetka, a listovi debeli, kožnati, otporni, možda bih balon trebala obložiti tim lišćem.
čini se da ću ovdje ostati duže nego što sam mislila, još prvi dan sam poslala sos poruku, energetski blokovi su preživjeli pad i obnavljaju se sami nekim čudom tehnologije, replikator radi. dakle, neću umrijeti od hladnoće ili gladi.
čekat ću. ili poruku ili spasitelje, dotle, ostaje mi ova tastatura i ekran, i slova iz snova.