Sapfin skok

Pa onda me zamislite kako se po hladnom šibajućem vjetru penjem na vrh leukadrjske litice, gdje još stoji Apolonovo svetište. Govori se da su tu u drevna vremena prinosili ljudske žrtve. Cijelo mjesto još odiše drevnim zadahom krvi. Sva magična mjesta na svijetu imaju taj miris. Na putu nailazim na male skupine zakržljalih borova i zlatne sandale na mojim stopalima nipošto nisu dorasle kamenju koje se kotrlja i odranja pod njima dok se penjem. Više sam puta uganula zglob i pala. Koljena su mi krvava kao kad sam bila djevojčica koja se voljela penjati. Mnoge sam dane provela na moru i, penjući se prema vrhu bijele litice, još osjećam ljuljanje broda pod nogama. Nezamislivo sam stara ~ pedeset godina. Samo vještice dožive pedesetu! Dobre žene umiru pri porodu sa sedamnaest godina, kao što sam i ja gotovo umrla. S pedeset sam trebala biti mrtva ili nalik na staru vješticu - sa svojom tamnom puti i pomalo iskrivljenom kralježnicom, koju sam uvijek preruša-vala ogrtačima od raznobojne svile. Moja je mladost nestala, ali moja taština nije. Kako mogu još uvijek sanjati o ljubavi u pedesetoj? Zacijelo sam luda!