Ruže za Nives Koen

To se zbilo nedavno, ali sve je započelo još krajem rujna 1963. godine. Bili su to lijepi dani kada se vrućine smiruju, a otpočinje blago razdoblje pogodno za misli o prolaznom životu. Nakon duga vremena našao sam se u zavičaju, a da nisam znao razloge svojega posjeta. Stigao sam autobusom iz Dubrovnika gdje sam provodio odmor. Povratak u zavičaj izaziva u meni tjeskobni osjećaj, neku vrstu unutarnje panike. Kada sam se našao u Mahali, u strmoj ulici popločanoj oblucima, s dva reda potleušica čije je zidove nagrizala vlaga, uzdrhtao sam pri pomisli da bi tu mogli iskrsnuti "ostaci mog duševnog života", jer sam pročitao da je nešto takvo moguće i da je o tome pisao mistik Gurđijev, a svojedobno je nešto slično zapisao i Giovanni Papini. Ali vratimo se stvarnim događajima...