Romeo i Julija

Kad Shakespearove drame ne bi postojale, ne bismo znali koliko duboko književnost može prodrijeti u ljudsku dušu. (Charles van Doren) Shakespeare nas uči da bez istinske ljubavi, za kakvu su živjeli Romeo i Julija, ovaj svijet zapravo i nema pravoga smisla.

Romeo i Julija postali su sinonim idealne, velike i nesretne ljubavi. Priču, kao ni u većini ostalih svojih djela, nije smislio sam Shakespeare. Bio je on majstor druge vrste — već postojeću fabulu razraditi do savršenstva. Ovu je posudio od engleskoga pjesnika Arthura Brookea, a ni ovaj se nije iskazao originalnim izmišljanjem. Tragične sukobe dviju veronskih obitelji smjestio je u Čistilište još Dante, a poslije njega o zaljubljenoj djeci sukobljenih porodica pisao je u XV. stoljeću novelist Masuccio Salernitano. Priču su od Talijana obrađivali još Luigi da Porto te Mateo Bandello čiju je pripovijest na francuski, pak, preveo Pierre Boaistuau, a taj je prijevod u rukama držao spomenuti Brook, ali i njegov sunarodnjak William Painter, auktor antologije Palača užitaka u kojoj nalazimo i priču o veronskim ljubavnicima. Svi oni utkali su svoj duh u priču koju je besmrtnom učinio samo Bard, kako ga patetično nazivlju Englezi.