Pseći arhipelag

Pseći arhipelag izmišljeno je otočje negdje u Sredozemnom moru, s jednim jedinim naseljenim otokom, bliže Africi nego Europi. Na taj jedini naseljen otok more jednog jutra naplavi tri leša. Nekoliko otočana koji su se našli na licu mjesta odluči sakriti tijela i sačuvati tajnu vjerujući kako time štite miran život otoka i njegovih stanovnika. No nakon što se na otok iskrca misteriozni Inspektor, stvari će se krenuti odvijati u smjeru koji nitko nije mogao predvidjeti i koji će zauvijek promijeniti život protagonista, ali i cijeloga otoka.

Novi roman Philippea Claudela govori o samoći, izolaciji, i o problemima koji se pojavljuju u svakoj maloj zajednici. Otok je, naravno, metafora svega toga pa zato pruža izvrsnu pozadinu za opis ljudskih karaktera. Kao i prethodni Claudelovi romani, dekor je ovdje manje važan – likovi nemaju osobna imena, nazivaju se po funkcijama (Inspektor, Učitelj, Doktor, Načelnik…) i služe kao tipovi ličnosti kakve možemo naći posvuda oko nas. Ovaj je roman upravo o tome kako se ti tipovi ličnosti nose s određenom vrstom krize i kako reagiraju kada misle da su ugroženi.

„Vi skupljate zlato i prosipate pepeo. Vi prljate ljepotu, gazite nevinost. Puštate da posvuda teku golemi potoci blata. Mržnja je vaša hrana, ravnodušnost vaš kompas. Vi ste stvorenja sna, uvijek spavate, čak i kad mislite da ste budni. Vi ste plod uspavane epohe. Vaša su uzbuđenja prolazna, brzo procvali leptiri i odmah potom sprženi na danjoj svjetlosti. Ruke vam mijese život u suhu i bezbojnu glinu. Proždrla vas je samoća. Sebičnost vas deblja. Okrećete leđa braći i gubite dušu. Vaša priroda zrije od zaborava. Kako će buduća stoljeća suditi o vašem vremenu?"
(iz romana)

„Kako bi napisao Pseći arhipelag, parabolu o migraciji, autor podjednako vješto koristi pripovjedački dar i uzuse teatra. (…) Svaku svoju knjigu Claudel začinje kao projekt istraživanja svijeta, književne povijesti te njihovih zajedničkih mogućnosti. Pa tako i kada pripovijeda priču o Psećem arhipelagu, postavlja teren za stvaranje imaginarne geografije. To je mjesto gdje Candideov vrt graniči s Danteovim paklom, i na kojem Antigona pokapa svog brata pokraj utopljenih migranata iz Afrike."
(Gladys Marivat, Le Monde)

„Philippe Claudel potpisuje ovu tmurnu parabolu o životnoj drami migranata, zastrašujuću priču o kukavičluku i grižnji savjesti."
(Jean-Claude Raspiengeas, La Croix)

Prevela Dubravka Celebrini.