Prvorođeni

Koautor Stephen Baxter dijeli Clarkeovu optimističnu vjeru da će tehnologija i humanizam ruku pod ruku rješavati buduće probleme čovječanstva. A jedan takav problem apokaliptičkih razmjera pojavio se sredinom 21. stoljeća. Ona ista tajanstvena svemirska inteligencija koja je čitateljima Clarkeovih djela ostala u sjećanju kao graditelj crnog monolita iz Odiseje u svemiru: 2001, sada nastupa s drugim, opasnijim, namjerama…

Eonima, Zemlja je pod nadzorom Prvorođenih, bića starih koliko i svemir. Nakon što su u Sunčevom sustavu ispremiješali vremenska razdoblja (roman Oko vremena), te izazvali kasnije naglo i silovito povećanje emisije energije sa Sunca (roma Oluja sa Sunca), u završnom romanu trilogije, Prvorođeni odlučuju uništiti ljudsku rasu. Šalju prema Zemlji napravu koja se napaja energijom širenja svemira i koja će, ne zaustavi li se, razoriti planet. Pokušaji zaustavljanja ili skretanja Q-bombe, kako je nazvana, ne uspijevaju, na djelu je ljudima potpuno nepoznata fizika. Sve dok im, neočekivano, ne priskoči u pomoć jedan svemirski saveznik koji je i sâm, nekoć davno, osjetio na svojoj koži moć Prvorođenih…

Stasali do razumnih bića u pradavnim eonima, prije nastanka Sunca i Zemlje, Prvorođeni su znali da galaktikama prijeti toplinska smrt. A to im nije bilo drago. Kao što im nije bio drag nitko čija nezajažljivost za energijom jednoga dana može prerasti u kozmičku prijetnju, kad se ta neodgovorna bića dočepaju zvijezda.

Prvorođeni su već sve to unaprijed vidjeli. Iza onoga što su poduzeli stajale su najbolje, najplemenitije namjere: dugoročno očuvanje života u svemiru. Nisu imali izbora. Činili su to, ionako, već mnogo puta...