Pobjeći

Antologijska scena u romanu opisuje policijsku potjeru pekinškim ulicama: dvojica muškaraca ijedna žena tijesno su priljubljeni na jurećem motoru, l likovi i čitatelj u neprestanom su gibanju: avionu, vlaku i spomenutome motoru pridružuju se brod, konj, pogrebna povorka, automobil, pa čak i plivanje.

Bježati, uvijek iznova bježati. Ali od koga i čega? Bijeg radi ponovnog susreta? Radi povratka onoj koju naš junak nije ni trebao napustiti? Odlazak i povratak. Nemir i ubrzanje. Srcu ne smeta vremenska razlika. Hoće li pripovjedač na vrijeme stići na otok Eibu da bi bio na pogrebu Marieina oca? U neprestanoj je žurbi. Promašeni sastanci, iščekivanja, nestanci, praćenje. Ni u jednom trenutku nije dosadno. Jean-Philippe Toussaint napisao je bjesomučan pustolovni roman. No to nije sve...
Jer ima mjesta i za ljubav i za gorčinu, a i za patnju, nježnost i suze. Toussaint uspijeva dobro izmiješati maštu i romansu, smijeh i tugu, neprestano gibanje i nepomičan kadar. Njegovo je pero živo, jednostavno, konkretno, precizno, senzualno, učinkovito. Kinematografsko? Usudili bismo se to ustvrditi, jer on snima i filmove...
Stigavši na Elbu, pripovjedač se javlja Marie na mobitel. Ona mu šapće da ne može razgovarati, l upravo u tom trenutku pripovjedač čuje iz slušalice kako se polagano, zlokobno ulicom razliježe zvonjava. Komu mobitel zvoni?