Ordesa

“Dobro bi nam došlo pisati o svojim obiteljima, bez ikakve fikcije, bez romana. Samo ispričati što se dogodilo, ili što vjerujemo da se dogodilo.”

Iz tog se varljivo jednostavnog poticaja na početku Ordese zakotrljala književna lavina kakva nas pogađa jednom u mnogo godina, roman koji ne prestaje oduševljavati svojom emocijom i hrabrošću, lucidnošću i poštenjem. Muškarac kojega u Ordesi Manuela Vilasa zatječemo kako razmišlja o nedavnoj smrti svojih roditelja je pisac. Ni uspješan ni neuspješan, prosječno zavidan i frustriran, pisac je to koji u svojim pedesetima želi ispričati što se dogodilo (ili što vjeruje da se dogodilo) s njime, njegovim ocem i majkom, s ljubavlju i brakom, s ljudima koje je poznavao i zemljom u kojoj je odrastao...

Kao na stranice najintimnijeg dnevnika, pisat će o sprovodima i o neimaštini, o razvodu i ovisnosti, i nekim čudom – onim koje umiju izvesti samo najbolji – život tog španjolskog pisca učinit će nam se odjednom beskrajno poznatim. U prelijepim fragmentima nježnosti i bola, dugoročnih poraza i kratkotrajnih ushita, u ovom bestseleru od posve drugačijeg štofa prepoznat ćemo svoj vlastiti.

Ordesa, mjestašce u podnožju Pirineja nezaboravnom je romanu Manuela Vilasa dalo ime, i boju. Žuta je boja duše, piše Vilas. Žuta je boja koja govori o prošlosti. A sjaj koji prati žutu – shvatit će svatko tko Ordesu pročita – pripada samo najboljoj književnosti.

“Ovo je ubod koji te ne ubija, nego liječi, ali ne bez boli. Ovo je topovski hitac koji ti potresa dušu… djelo najgrublje i najvelikodušnije iskrenosti… Kakva hrabra knjiga! Kako lijep i ugodan način da se pati! Usudite se.”
(Dani Rovira)

“Ordesa je roman pjesnika ili pjesma u prozi romanopisca. Ujedno, to je i najtužnija i najiskrenija autobiografija koju sam u posljednje vrijeme pročitao. Prošao sam kroz nju dvaput i još uvijek ne znam kako Vilas u tome uspijeva. Znam, međutim, da je ova knjiga dar, i možda je to dovoljno.”
(Juan Gabriel Vásquez)

“Manuel Vilas piše i romane i poeziju, a ova je knjiga negdje između. Ordesa je oluja duše, meditacija o čežnji, samoći i sebi... Unatoč melankoliji kojom odiše, ona je ipak knjiga svjetlosti.”
(The New York Times Book Review)