Oči

U njemu Popović ostaje vjeran temama i okruženju kojima se bavi u gotovo svim svojim proznim djelima.

Glavni lik Ivan Kalda atipični je lik iz zagrebačkog predgrađa koji odrastajući u disfunkcionalnoj obitelji i sam postaje disfunkcionalan član vlastite obitelji koju je pokušao ostvariti. Razdoblje njegova odrastanja provlači se kroz mitske sedamdesete godine - vrijeme maspoka i domaćih inačica hipi pokreta, ali i vrijeme traumatičnih seksualnih iskustava, prijateljstava, tučnjava i mladenačkih eksperimenata.
Kalda pokušava sagledati svoj život od samog začetka, preko djetinjstva i adolescencije do zrelih godina. U trenutku kada bi se trebao opustiti i prilagoditi građanskom životu tridesetogodišnjaka, postati “odgovoran”, biva uhvaćen u mrežu rata, poraća i tranzicije s kojima se teško nosi, a u njihove se zakonitosti nikako ne uklapa.

Kroz niz filmičnih, majstorski izrađenih događaja s mnoštvom osebujnih likova nova Popovićeva proza daje nam nimalo uljepšanu sliku, ali nadasve, atmosferu jednog vremena, preteškog za sve Kalde koji su željeli riješiti nedoumice vlastitog postojanja.

Oči su istovremeno bildungsroman, socijalni roman kroz koji se zrcale društvene mijene zadnjih desetljeća u Hrvatskoj, kao i snažno poetsko svjedočanstvo o trenutačnom stanju, ali ne duha i nacije, nego neglamuroznog i karamboliranog individualca, koji je kod Majetića pravio belaja po radnim akcijama ili još ranije, kod Marinkovića, odbijao jesti ne bi li izbjegao besmisao ratovanja. Popović je uspio u nakani stvaranja efektne i protočne pozornice kojom defiliraju homo sapiensi pod maskama tipičnima za opisana desetljeća.
D. Grgić

Oči su, konačno, rukopis priličnoga egzistencijalističkoga utjecaja, a što samo čini začin tekstu kojim će jedan od naznačajnijih suvremenih hrvatskih prozaika sada već srednje generacije posve jasno pokazati kako je svakom novom knjigom u stanju dokazati da je Ponoćni boogie bio tek uvertira u jednu pravu, veliku, svakim novim naslovom sve intrigantniju literarnu karijeru.
D. Rešicki