Novi kraj

Novi kraj je roman fragmentarne kompozicije, koji može biti čitan i kao zbirka priča uvezana prisutnošću nekoliko istih likova. U romanu, koji bismo uvjetno mogli nazvati autofikcijskim, premrežavanjem melankolije i vitalnosti kreirana je mreža jednog života i svijeta kakav znamo iz stvarnosti, svoje i one koju žive naši bližnji. Priča je o konačnostima koje odgađamo sve dok za to imamo snage i razloga, i o počecima koje izmišljamo kako bismo neumitnost krajeva lakše podnijeli. Pisan jednostavnim, slikovitim jezikom u nostalgičnom, ali i energičnom, poletnom tonu, roman govori o ljudima i njihovom trajanju, svemu onome što se smjesti između prvog kraja i zadnjeg početka.

U tematskom, motivskom i stilskom pogledu svojevrsni je nastavak zbirke priča Fafarikul, autoričina knjižnog prvijenca. U ovom slučaju, izdvojena je dominantna pripovjedna linija, davno započet i nikad dovršen razgovor pripovjedačice s majkom i njen oproštaj s njom kao pripremna inačica onoga konačnoga. U toj presudnoj dionici roman prati autoričino nadvremensko putovanje od trenutka kada saznaje da joj je mama teško bolesna i osvještava si da im zajedničko vrijeme curi, suočava nas s nužnošću da se naviknemo na ono na što se nikad ne možeš nikad, i vodi sve do katarzičnog mirenja s time da kada nam neka draga osoba umre, ipak ostaje naša priča o njoj.