Nikad bivša

Uski, preuski, u bijelo obojan mostić od metalne rešetke mamio me je da zakoračim nad brzu vodu, nudeći mi sumnjivu sigurnost tankih metalnih sajli kao oslonac. Smijem li prijeći most? To je ipak nečiji dom. Nije pristojno. Stajala sam na pragu njegovog vodenog vrta; mutnog, tekućeg, stalno promjenjivog zen dvorišta. Ako pričekam ovdje na obali, možda vlasnik dođe po mene?
Besmisleno. Malo vjerojatno.
A, vuklo me je, priznajem. To tamo nešto unutra, toplo, meko i ugodno; a možda me je pozivalo tek svjetlo iza žutog orna-mentiranog stakla premalih prozora. Nisam čula ni glasove, niti glazbu pa ni rijeka nije ŠumoriLa jer je bila preširoka.
U potpunoj tišini noć se ziurado cerekala mojem oklijevanju. Mjesec je stajao nisko, nagrizen s desna. Kao da se, umoran, poželio osloniti na vrhove nebodera s druge strane obale.
A onda mi je zvijezda namignula. Šarka je Škripnula. Teška drvena vrata su se otvorila. Iznutra je potekla toplina i donijela mi riječ koju sam čekala:
- Dobrodošla.