Pisac Armerije Morski sluti vlastiti kraj. Staračka nesanica iscrpljuje ga u rodnoj kući na otoku, gdje u krevetu u kojem je spavao kao dijete rekapitulira svoj život od trenutka kad dolazi u Zagreb na studij filozofije i kad zbog svojih literarnih preokupacija dane provodi u kavani Corso umjesto na fakultetu.
Na otoku su ostali Jere i Grišpe, dvojica prijatelja s kojima ga osim zajedničkih uspomena iz djetinjstva veže i zavjet Mariji, ženi u koju su sva trojica kao mladići bili zaljubljeni. Svake godine na dan kad se njihova Marija ukrcala na vapor za Ameriku, njih trojica sastaju se na otoku kako bi na mulu s kojeg su je ispratili obnovili svoj zavjet i sjećanje na čistu, neostvarenu ljubav prema istoj ženi.
Nesanica Borislava Vujčića nije samo roman o piscu u burnim povijesnim vremenima, nego i kronika dvadesetog stoljeća na ovim našim politikom izmrcvarenim prostorima. To je i roman o jeziku, dijalektima, zavičaju, prijateljstvu, ljubavi, mijenama sistema i režima te sudarima moćnih ideologija zbog kojih svaki pojedinačni život postaje kolektivno vlasništvo na koje nositelj tog života – pogotovo ako je pisac – nema svoje malo, osobno ljudsko pravo.
