Nemir od vijeka

i neprijeporni znalac novelistike za svoj znanstveni rad primio je ugledna naša i strana priznanja. Ističemo nagradu HAZU, Herderovu te Brandenburške akademije znanosti. Pronicav i uporan istraživač primjerene teorijske i književne naobrazbe, baštinik je eminentnih književnih povjesničara Barca, Ježića, Frangeša i Šicela. Nemecov esej i antologičarski izbor iz djela Ive Andrića Nemir od vijeka u Biserima hrvatske književnosti vrhunac je njegova promišljanja o piscu koji je za hrvatski identitet vezan podrijetlom, naobrazbom i književnim počecima. U predgovoru knjizi portretirao je Andrića kao pisca velike sinteze, idealnog spoja tradicije i moderniteta. Analitičkim postupkom pokazao je izvore njegove poetike: franjevačke kronike kao temelj pripovjedačkog umijeća, a Matošev impresionizam kao izvor nadahnuća u lirici te pjesmama u prozi. Potanko osvjetljava Andrićeve tematske opsesije: Bosnu kao zemlju mržnje i prostor na kulturnoj i civilizacijskoj razdjelnici. Nobelovac Ivo Andrić primjer je pisca, ustvrđuje Nemec, koji nije shvatljiv samo unutar jedne nacionalne književnosti. Premda je glavnina Andrićeva opusa nastala kada se pisac osobnom odlukom više nije smatrao dionikom hrvatske književnosti, on je nedvojbeno proizašao iz hrvatske književne tradicije i na nju snažno djelovao, Nemec uvjerljivo razrješava Andrićevii pripadnost hrvatskomu literarnom korpusu (FrangeŠ). Na svečanoj dodjeli Nobelove nagrade 1961. u prigodnu je govoru Andrić rekao kako je pričanje trijumf poezije nad historijom, naslovna sintagma Andrićeve knjige, Nemecova je suvremena replika kako se jedino u priči pomiruju suprotnosti; jedino pričanje liječi nemire od vijeka.