Neki drugi životi

O životima koji samom pripovjedaču ostaju na stanovit način nedohvatni, baš zato što su drugačiji i on u njima ne pronalazi sličnosti sa svojim životom. Igrom slučaja on postaje svjedokom dviju drugačijih životnih priča prepunih patnje. Jedna je obilježena smrću djeteta i roditeljskim žalovanjem, u drugoj mlada žena umire ostavljajući za sobom obitelj. Ta temeljna distanca između pripovjedača koji nikako da doista počne živjeti vlastiti život prihvaćajući ga, i likova koji su 'prisiljeni' živjeti svoje živote, stvara posebnu napetost u samom pripovijedanju.

Neki drugi životi prepoznaju se kao izrazito literarna ali ne tipična romaneskna struktura – nelinearna, ispresijecana skokovima u kronologiji zbivanja – u kojoj glavne 'konce u rukama' dakako drži sam pripovjedač u prvome licu. Posebnost Carrèreova rukopisa je i u isprepletenom pripovijedanju kojim se pripovjedač distancira od vlastitih likova i koncentrira na sam proces gradnje priče. Postmodernistički pripovjedni postupci i esejistički komentari ne čine tekst hermetičnim; štoviše, Carrère ovu priču situira u suvremeni realitet, pa scenografiju Nekih drugih života čine Šri Lanka poharana tsunamijem i interijer onkološke bolnice. Neki su kritičari ovaj roman nazvali grobom: grobom naših najmilijih, grobom onoga što smo voljeli i onoga u što smo vjerovali – života.

Prevela: Ivana Barišić Oharek