Ne plači, dijete prvijenac je kenijskoga autora
Ngũgĩja wa Thiong’oa, jednoga od vodećih autora afričke književnosti koji se posljednjih godina redovito nalazi u najužem krugu kandidata za Nobelovu nagradu. Napisan je 1964. godine i smatra se prvim istočnoafričkim romanom na engleskome jeziku.
Jedan od najznačajnijih afričkih književnika, a svakako jedan od rijetkih na korak do Nobela, Kenijac Ngũgĩ wa Thiong’o, u ovome ranom romanu ne prikazuje svoju zemlju nimalo putopisno, a njegovi likovi nisu živući brend, živopisni Masai koji skakuću u crvenim opravama. Nema tu Kenije savane i safarija na kakvu smo navikli, a niti snjegova Kilimandžara, to je roman koji kroz priču o odrastanju izlistava slike jedne zemlje na kontinentu sunca, u mračnim vremenima.
Ovo je i topao i hladan i čudesan roman o Njorogeu koji je samo želio učiti. Pisan iz perspektive dječaka u sazrijevanju i kroz dječje poimanje znanja, povijesti, Boga, pravde i prostora može i najvećim nepoznavateljima društvenih odnosa objasniti naoko neobjašnjivo. Priča je to o snovima o boljem svijetu, čežnji, povjerenju i nepojmljivoj odvažnosti ljudi koji žele ostvariti ideale, o katkad jalovoj nadi da se međuljudski i društveni odnosi mogu mijenjati, a čak i razmrsiti montekijevsko-kapuletijevski čvorovi.
U masi romana za razbibrigu pojavljuje se jedan s pitanjima kojima se tako nerado bavimo. Kao što je mnogima Pascal Mercier u svome Noćnom vlaku uz svjetlost Lisabona otkrio i mrak Tarrafala, tako nam Ngũgĩ wa Thiong’o uz svu složenost, ali i toplinu jednog afričkog odrastanja otkriva i uzavrelo doba Mau-Mau. Tko smo 'mi', a tko su 'oni', može se sagledati jasnije kroz ovaj iznimno vrijedan i potreban roman, napisan još davne 1964., no itekako aktualan. U doba masovnih migracija i sumnjivih interpretacija tih seoba, bilo bi dobro da dođe u ruke svakog Europljanina.
