Montanova bolest

Na Staru godinu 2000., pripovjedač, naizgled književni kritičar, posjetit će Čile, bolje rečeno poslat će ga onamo njegova supruga da se pokuša izliječiti od neobične književne bolesti povezane s imenom njegova sina Montana, pisca u blokadi. Ondje dolazi na ideju da se njegov spas, ali i spas književnosti uopće, nalazi u pokušaju da on sam utjelovi cjelokupnu književnost.

Time su sve karte još jednog vilamatasovskog romana podijeljene i čitatelju samo preostaje uživati u duhu, lucidnosti i okretnosti proze koja će kružiti oko onog najboljeg što je svjetska književnost iznjedrila, u specifičnom spoju teorije i zbilje, iliti “žive teorije”, kakvu može ponuditi samo Vila-Matas. Literarni mediji kojima će pokušati oživjeti književnost, spasiti je od omasovljenja i vulgarizacije te je istovremeno zaraziti spasonosnom Montanovom bolešću u ovom će romanu biti intimni dnevnik, rječnik i predavanje na simpoziju, žanrovi kojima autor probija nove avangardne putove književnosti u 21. stoljeću. Montanova bolest jedan je od najkompleksnijih i najcjelovitijih Vila-Matasovih romana i svakako predstavlja autora u njegovu najboljem izdanju.

Montanova bolest, dio takozvanog ''ciklusa o književnim patologijama'', roman izvorno objavljen 2002. godine, autoru je priskrbio nekoliko vrijednih književnih nagrada (Herralde 2002., Médicis 2003. i Nacionalnu nagradu španjolskih kritičara 2003.) te se smatra jednim od njegovih najboljih ostvarenja.

''Te noći, u svojoj hotelskoj sobi, gledajući u ogledalu svoj tužni lik, stao sam govoriti samome sebi da na početku 21. stoljeća – razmišljao sam, kao što se vidi, već kao otvorena knjiga – književnosti uopće ne ide dobro, usprkos neodgovornom optimizmu pojedinaca. Književnost progoni, kao nikada do sad, Montanova bolest, opasna boljetica vrlo složena geografskog razmještaja, naime sačinjena je od najrazličitijih malignih područja ili zona; jedna od njih, najvidljivija, možda najnapučenija i, u svakom slučaju, najmondenija i najnedotupavnija, progoni književnost od danâ kada se pisanje romanâ pretvorilo u omiljeni sport gotovo neograničena broja ljudi; teško će diletant krenuti graditi zgrade ili, iz neba pa u rebra, proizvoditi bicikle, a da nije stekao potrebnu vještinu; s druge strane, događa se da se svi živi, upravo svi živi, osjećaju sposobnima napisati roman, a da nikada nisu usvojili čak ni najosnovnije alate zanata, i također se događa da je vrtoglavo povećanje tih piskarala na kraju ozbiljno ugrozilo čitatelje, koji su danas bačeni u tešku konfuziju.''

“Montanova bolest – i cjelina i svi njezini dijelovi – zamršena je super-literarna igra, kompleksna ali i razigrana tvorevina. Nevjerojatno načitan, Vila-Matas koristi iskustvo književnosti kako bi zabavio čitatelja kompliciranim literarnim akrobacijama. Žonglirajući s više ideja, koncepata i referenci nego što je moguće upratiti, začudno je kako uspijeva održati ravnotežu – jer, unatoč tomu što se povremeno čini kao da gubi kontrolu, svi elementi ipak ostaju u zraku. Čitatelj mora voljeti specifičan tip književne igre da bi mu se svidjela ova knjiga – a na takve Vila-Matas i računa, na ljubitelje Borgesa, Sebalda, Kafke, Magrisa, Musila, Walsera, Gombrowicza i Paula Valeryja – za takve, ovaj roman predstavlja pravi užitak.”
(The Complete Review)