mačka čovjek pas

„Kratke priče u knjizi mačka čovjek pas tematski su povezane pojmovima iz naslova. No nije to knjiga o ljubimcima, o psu i mački kao nižim bićima, a o čovjeku kojemu pas i mačka, kao višem i gospodaru, služe u njegovoj dosadi, čudaštvu, samoći, emocionalnoj osujećenosti itd., itsl. Kao što sugerira već sam način na koji je naslov ispisan, u ovim pričama to su tri ravnopravna entiteta, njihovi životi (i smrti, o, smrti naročito!) vezuju se jedan uz drugi i ovise jedan o drugome kao u stvorenjâ autonomnih, nepodređenih. Oni čine zajednički svijet, u kojemu se događaju stvari u isti mah začudne i svakidašnje uvjerljive, a sve to zahvaljujući vrsnome umijeću stvaranja kratke priče. Tko zna, kada se sve slegne i prosije kroz receptivno sito i rešeto, neće li se pokazati da je u samomu temelju Jergovićeve književnosti uvijek i bila baš umjetnost kratke priče?''
(Ivan Lovrenović)

„Ljudi, psi, konji, mačke; Srbi, Hrvati, Bošnjaci; katolici, muslimani, Jevreji. Šarenilo priča koje Jergović pripovijeda o svima njima, živim ili odavno umrlim, a često - o onima koji bi trebali još živjeti, i živjeti drukčije - to je upečatljivi i strašni pano na balkansku temu. To je eksplozija mikrosižea što su ostali jedino u sjećanju pisca koji se okušao u ulozi pjevača na ruševinama, jer nema nikog osim njega tko bi to mogao ispričati. U protivnom bit će kao u jednoj od pripovijesti: nitko nije prepoznao na slici ljude, već su svi prepoznali psa, kerušu Đinu, ali ni o njoj nema što da se dugo priča."
(Oksana Ščur)

„Ovo je knjiga u kojoj Jergović sabira četrdesetak priča o možda najvažnijem civilizacijskom, egzistencijalnom trouglu, i o početku svake mržnje i samilosti; o odnosu prema mačkama i psima, kao najsigurnijem pokazatelju kakvi su ljudi anđeli i monstrumi. (...) Tko ne oplače ovu knjigu neka ne ide u svet, jer za svet i nije – taj nije ni mačka, ni čovjek, a ni pas."
(Vladislava Gordić Petković)

„Ima Miljenko Jergović sjajnu priču o psu koji je, mnogo prije nego što je počelo granatiranje, tvrdoglavo kopao skrovište ispod štale. Tjerali su ga, no on se vraćao i ponovno kopao. Tek kad su počele padati bombe, ljudi su shvatili da je on predvidio što će se dogoditi. Tu dolazi Jergovićev sjajni zaključak: 'Ono što će se dogoditi mogli su znati samo jako zli ljudi. I jako dobri psi.' Važna mi je ova formula jer, stvar je u tome da pisac, ako vrijedi, treba za društvo biti ovakav dobar pas: treba rovati šapama, čak ako ne shvaća baš uvijek što i kako, čak ako na njega bacaju kamenje. Potreban je taj pseći njuh - ono što se zove intuicija ili neki metafizički instinkt epohe. To je u principu ono što određuje vrijednost književnosti u doba hibridnih ratova."
(Oksana Zabužko)

„Književnost pretpostavlja da je u životu potrebno nešto što je veće od samog života, ona pretpostavlja da postoji prostor rezonancije, odjek što ga sam život ne može imati, ali može tekst. Jergovićeve ljudsko-životinjske priče govore o životu, sasvim su okrenute životu, svim tim različitim likovima i pogledima na svijet. One su doživljaj i iskustvo, prigovor ovom svijetu, ali i pohvala. U činjenici da u njima zvoni taj odjek, vidimo univerzalnost ove knjige."
(Anne-Kathrin Godec)