Laku noć, mili prinče

A danas ga, nakon toliko godina, želim sustići i zagrliti. Dobro znam da je prekasno, ali neprestance se na to vraćam. Kao što bogalja bole noge, mene boli moj otac. To je bit naše priče. Postupci koji se nisu dogodili. Riječi koje sam propustio izgovoriti. Zakašnjeli ljubavni zanos koji me guši. Neprestance pravim popis propuštenih prilika."

Tim riječima glavni lik romana Laku noć, mili prinče opisuje svoju tugu nakon očeve smrti, ali i daje naslutiti što je zaista potaknulo suvremenog francuskog književnika Pierrea Charrasa da napiše ovaj roman kojim je, prema vlastitim riječima, napokon ostvario svoju dugogodišnju želju da oda počast mrtvom ocu s kojim nikada nije ostvario istinsku komunikaciju.

Njihov se odnos s godinama mijenjao: nakon idiličnog djetinjstva (svakog Božića zajedno postavljaju jaslice, ljeti idu na pecanje, cijela obitelj nedjeljom odlazi u kino) slijedi razdoblje sinova odrastanja, obilježeno latentnim sukobima (zabrane izlazaka, mladenački bunt, strah od neuspjeha na maturi) i postupnim udaljavanjem koje će dovesti do potpunog prekida veze. Pripovjedač tek godinama nakon očeve smrti shvaća sve vidove tog složenog odnosa i uočava u čemu je griješio. Nije međutim sin jedini koji je propuštao prilike da nešto kaže ili učini. I otac je uvijek bio šutljiv, strog, škrt u pokazivanju osjećaja. Kad je shvatio da njegov sin nije "normalan i izuzetan", već "drugačiji" i da od njega uzalud očekuje unuka, rekao mu je da ga više ne želi vidjeti.