Kuća disanja

Priču o djevojčici iz Sibira koja je prvi put u životu vidjela žive slike na platnu, odnosno realnost suprotnu osjetu 'prirodnoga' oka, sve povijesti filmske umjetnosti bilježe kao točku od koje počinje moderan doživljaj prostora i vremena. Dijete se, navodno, prestrašilo kovitlaca glava, ruku, nogu i stvari, te je panično pobjeglo iz kina ne znajući da je to samo viđenje stvarnosti, život uhvaćen iz više kutova istodobno i spojen u cjelinu koja se potom može pratiti u različitim pravcima.

Tom povijesnom zgodom započinje i zbirka Kuća disanja ugledne australske književnice Gail Jones, u kojoj se čitatelju nudi četrnaest neobičnih priča o ljudima koji su uz malo napora prodrli u najveće svjetske tajne. Ponekad i nehotice. Dovoljno je da čovjek poput junakinje priče Mračna vremena okusi pravi engleski čaj pa da se odmah prisjeti studentskih dana, kad je pisao magistarski rad o jednome poznatome povijesnom događaju. Mašta će mu u raskošnim hodnicima svjetske povijesti brzo naći poticaj za vlastitu priču ili sliku. Čarolija će potom popustiti, naravno, glumci će se povući, zastor će pasti, a pozornica opustjeti, no negdje u dubini bića trajno će se naseliti čudesno treperenje za koje dotad nije znao, nešto što bi se moglo nazvati ljepotom življenja, ljubavlju, zadovoljstvom ili nečim četvrtim.