Kad svijeće dogore

uz bok velikana kao što su G.G. Marquez,  J. Roth ili čak T. Mann.  
 
"Vjeruješ li da smisao života nije drugo, doli strast koja jednoga dana prožme naše srce, našu dušu i tijelo, i onda gori vječno, do smrti? Ma što da se događalo u međuvremenu. I ako smo to doživjeli, možda nismo uzalud živjeli. Je li ta strast tako duboka, tako zla, tako sjajna, tako neljudska?... A možda i nije usmjerena prema osobi, nego samo prema žudnji?... To je pitanje. Ili možda ipak pripada osobi, vječno i uvijek samo toj jednoj i tajanstvenoj osobi koja može biti dobra ili loša, iako intimnost strasti ne ovisi o djelovanju i osobinama koje te vezuju za tu osobu?

Strast ne raspravlja riječima razuma. Strasti je posve svejedno što dobiva od drugoga, ona se želi izraziti, nastoji potpuno provesti svoju volju, pa ako za uzvrat i ne dobiva ništa drugo nego blage osjećaje, ljubaznost, prijateljstvo ili strpljivost. Sve su velike strasti beznadne, inače nisu strasti nego nagodbe, pametni kompromisi, razmjene mlakih osjećaja."

Sándor Márai rođen je 1900. u Košicama, današnjoj Slovačkoj. Zbog komunističkih progona 1948. godine odlazi iz Mađarske, najprije u Italiju i potom u SAD, gdje je živio sve do svoje smrti. Krajem prošlog desetljeća njegovo značajno i vrijedno književno djelo ponovno je otkriveno. Posthumno je proglašen jednim od najvažnijih pisaca europske književnosti 20. stoljeća. U hrvatskom prijevodu objavljeni su njegovi romani: Judit, Zemlja, zemlja, Ester, Ljubavnik u Bolzanu, Rastava u Budimu te Kad svijeće dogore, remek-djelo prevedeno na više od dvadeset jezika.

S mađarskoga prevela: Jadranka Damjanov