Ex ponto, Nemiri, Lika

...u nakladi Društva hrvatskih književnika,iako je Andrić objavljivao od 1911., kada se pjesmom javio u sarajevskoj »Bosanskoj vili«. Ne može se reći da mu je kritika pridala odveć pozornosti: bio je tada jedan od mnogih. Pišući pak o dvadesetdvo-godišnjem pjesniku, Ljubo Wiešn^F, urednik »Hrvatske mlade lirike« (u koju je, uz Andrića, uvrstio pjesme Čerine, Gabarića, Ga-lovića, Hauslera, Milkovića, Parmačevića, Polica Kamova, Polica, Ujevića, Vrbanića i svoje), kazuje u neuobičajenoj bilješci o piscu daje Andrić »odviše bez energije, da bi pisao duge članke«. Ali dodaje: »Ambiciozan. Osjetljiv. Ukratko: ima budućnost«. Andrić je, međutim, opovrgnuo Wiesnera, objavivši 1920. u Beogradu, pod imenom Ivan Andrić, oveću novelu »Put Alije Ðer-zeleza«, pokazavši da ima »energije« za veće forme. Spojivši je s ambicioznošću, koju je Wiesner dobro uočio, Andrić je postao izvrstan novelist, te zatim romanopisac.