"Samo san je stvarnost” riječi su Tina Ujevića, a roman Dom blaženog djeteta možda te riječi najbolje potvrđuje. Začuđujuća je to priča o starmalom dječaku Krešimiru Juristiću koji s obitelji pred ratom bježi iz Bosne u zagrebačku Dubravu. Neizmjerno inteligentan, perceptivan i senzibilan dječak ne može izdržati ratne patnje, podnijeti bol i smrt koja se nadvije nad njega i zajednicu te koliko god pokušava, ne uspijeva je nadvladati i umire. Njegova patnja ne zaustavlja rat, ali obilježava obitelj, oca pravnika, sestru slikaricu, majku, djedove i bake, stričeve i tetke.
Mirko Marjanović napisao je neobičan, začudan, u svojoj srži duboko antiratni roman, ali i roman o progonstvu, o poslijeratnoj Bosni, o vremenu nakon Drugoga svjetskoga rata. Dom blaženog djeteta sadržava u sebi mnoge romane i moguće ga je iščitavati na niz razina. Obiteljska je to saga o familiji Juristić, ljudima kakve itekako dobro znamo, s kojima živimo i koji mogu biti i naša obitelj. Roman o piscu i pisanju, o traženju duhovnosti, ali iznad svega jak krik protiv rata i nasilja.